Nakon što smo pročitali prekrasan post naše drage Nađe Lutvikadić Fočo, od kojeg smo se iskreno naježili, osjetili smo potrebu da napravimo ono što najviše volimo, ustupimo prostor pričama koje nisu samo vijest, nego emocija, ogledalo jednog trenutka i jedne zemlje.
Pričama koje nas podsjete koliko smo povezani, koliko nas isti osjećaji mogu okupiti i koliko je ponekad dovoljno samo nekoliko rečenica da nas vrate onome što je suštinski važno.
U vremenu kada su društvene mreže često bučne, brze i fragmentirane, ovakvi postovi nas zaustave. Natjeraju nas da čitamo sporije, da dišemo dublje i da, bez obzira gdje se nalazimo, prepoznamo ono zajedničko u nama. A posebno kada dolaze u trenucima poput ovih, kada sport postane više od igre, kada naši fudbaleri, naši Zmajevi, postanu simbol zajedništva, borbe i ponosa, i kada cijela zemlja, bez obzira na razlike, diše istim ritmom.
To su trenuci u kojima se brišu granice između “njih” i “nas”, i ostaje samo jedno: osjećaj pripadnosti.
Zato ovdje ustupamo prostor upravo toj emociji. Priči koja nije nastala da bi se objašnjavala, nego da bi se osjećala. Priči koja nas podsjeća da iza svakog uspjeha stoje ljudi, historija, sjećanja, gubici i ponovni počeci. I da se ponos ponekad ne može izgovoriti, nego samo preživjeti kroz suze, osmijeh, tišinu i ponos dok gledamo kako na Svjetskom prvenstvu u nogometu 2026. neko širi i pokazuje cijelom svijetu našu zastavu.
Jer možda je upravo u tome ljepota ovog trenutka, u tome što nas vraća jedne drugima.
I zato, bez potrebe da dodajemo mnogo, samo kažemo: ovo je jedna od onih priča koje se ne čitaju samo očima, nego i srcem. Uživajte!
Danima plačem. Gledam na društvenim mrežama brojna videa sreće, radosti, ponosa i ljubavi prema domovini. Gledam djecu u gradovima Bosne i Hercegovine i širom svijeta koja se raduju uspjehu.
Možda plačem jer sam tek sada shvatila koliko smo mali, a veliki i koliko zapravo možemo.
Možda plačem od sreće jer u ovoj djeci koja igraju, ali i u našoj djeci, vidim promjenu mindseta i svjedočim vraćanju pobjedničkog mentaliteta. Sve razmišljam kako taj osjećaj, taj vibe, iskoristiti i prenijeti na sve nivoe društva.
Možda plačem jer me Halidovi ljiljani ovih dana rastave na dijelove. Kao da svaka riječ nosi sjećanja, bol, ponos i nadu u isto vrijeme.
Društvene mreže i svjetski mediji bukvalno gore od izvještavanja o Bosni, navijačima, našem preživljavanju, otporu, mentalitetu, brojnim ljudima u dijaspori i ovom uspjehu. Ma raduju se svi. Samo neki to javno ne pokazuju, ali nemoguće je da ta radost nije duboko u njima.
Možda plačem jer smo među rijetkima iskoristili momentum i snažno podržali Palestinu i to su i oni vidjeli. Dobili tračak nade.
Možda plačem jer nisu uspjeli ubiti multikulturalnost BiH koja nas čini posebnima. Jer svi gledamo kako se Nikola, Kerim, Amir, Edin Džeko, Jovo, Sergej i drugi zajedno bore za isti cilj, pod istom zastavom. Gledam izjave djece i starijih iz Srbije i Hrvatske koji glasno govore da će navijati za Bosnu i Hercegovinu. Meni ovo izgleda kao kraj rata. Kao dernek koji nikada nismo imali onda kada je rat završio.
Možda najviše plačem jer gledam djecu kako s radošću pune albume. Kako su sve djevojčice zaljubljene u Kerima i Esmira, a dječaci žele ličiti na Kerima, Esmira, Nikolu i ostale. Žele biti Džeko. Jer je on institucija u svakom smislu te riječi – vrijedan, porodičan, skroman i dostojanstven. Iskreno, ne znam kako iko može imati obraza javno napisati ijednu lošu riječ o njemu.
Možda plačem jer me spucao PTSP dok gledam snimke porodica koje su tokom rata odlazile u SAD, kolone izbjeglica iz raznih gradova, snimak vojnika koji pjeva ljiljane. Gledam i uvijek se isto pitam: kako smo uspjeli preživjeti? Kolika je žrtva podnesena da danas nastupamo kao jedna reprezentacija, pod jednom zastavom. I himna, iako nema tekst, i koja po mnogima, zapravo nije trebala ni postojati, danas se cuje na najvažnijem svjetskom događaju.
Možda plačem jer gledam djecu čijoj se hrabrosti, znanju i stavu na terenu dive i Zlatan i mnogi drugi. Gledam njihovu otvorenu i iskrenu ljubav prema Bogu, ljubav prema majci koju zovu prije ili poslije utakmice po podršku. Koliko su nam samo životnih lekcija održali i postali pravi uzori novim generacijama!
Radi i uči vrijedno. Voli svoju zemlju. Cijeni i poštuj majku i porodicu. Slušaj učitelja/trenera. Ponašaj se skromno, bez obzira na slavu. Osloni se na Gospodara. Tada uspjeh neće izostati.
Mi smo fakat već pobijedili. Vratili smo vjeru u sebe i ispromovisali smo nas na naljepši način.
Nikad nismo imali bolji PR i da je sad samo nastaviti niz.
P.S. Možda malo plačem jer smo imali viziju i prije par godina Sergeja imali u reklami “Jednu zemlju imamo”, s željom da napravimo korporativni spot koji slavi naše uspjehe i tekstom koji će se pjevati kad slavimo pobjede. Taj spot završava riječma koje Sergej izgovara: “Jednu zemlju imamo, puno dobrih i toplih prica. I onih koje tek treba da budu ispriĉane”.
Aferim, vala ste je ispričali.
Mi smo priča koja nema kraj.
