Weekend.19: povjerenje, znanje, čovjek i budućnost komunikacije

Bili smo i na ovom Weekendu i trebalo mi je par dana da slegnem dojmove (a i treba doći do Sarajeva😊 )  i vidim šta nam je donio.  Gledajući promjenu programa kroz godine, tačno vidimo i kako se svijet oko nas mijenja (a i kako ga Weekend festival odlično prati). U prvim izdanjima su dominirali mediji i veliki brendovi, a uz velike medijske kuće regije sjedili su Google, Facebook i Nokia, tada novi igrači za istim stolom.  Zarovila sam se u bilješke i našla da smo se tada bavili razvojnim pitanjima: kako doći do publike, koji će kanal pobijediti, koja je uloga  kreativaca, a koja informatičara u  komunikaciji sa krajnjim korisnikom. 

Osamnaest godina kasnije festival ima osam programa, a na pozornicama uz urednike i  ljude iz agencija i kompanija sjede psiholozi, bihevioralni znanstvenici, književnici, astrofizičari, historičari, filozofi i liječnici. Platforme i tehnologija su datost  (sam stol za kojim sjedimo i uopće ih ne propitujemo), a fokus rasprava je na tome kako se mjenja, društvo i čovjek.  

Bila bih loš istaživač da nisam pitala za uvide o ovogdišnjoj konferenciji  i još nekoliko ljudi, da kalibriram neke lične zaključke. I upravo su svi ovu eklektičnost, znansvenu utemeljenost, govornike sa stvranim pokrićem izdvojili kao najveću prednost (a i faktor oduševljenja) programom ove godine. Iz mog ugla me posebo raduje što se psihologija čula kao znanost, iz znastvenog relevantnog ugla. Biće da i kao struka dobro komuniciramo. Širina i relevantnost programa nam je dala mogućnost da vidimo izazove sa kojima se susrećemo na poslu   iz drugog ugla, vidimo šta je zajedničko pitanje u različitim segmentima i stukama.  Jer i medicina i energetika i tehnologije, i edukacija, i finacije HR i mediji živimo u istom kontekstu i okruženju. To je donijelo izazov svima nama koji smo bili kako odbrati što slušati u jednom slotu (odlična aplikacija nam je i ove godine pomogla, bravo za organizatore). Ali ako dolazite s par kolega – podjelite se pa na pauzama između sesija djelimo utiske i zaključke.  Dodajte na to magiju Rovinja, zabave, prijatelje i klijente za koje znate da će biti tu, i dobijete formulu zašto se Weekendu redovito vraćamo kao obaveznoj godišnjoj terapiji (profesionalnoj, ali i ličnoj). 

Ako pogledam Weekend.19  kao cjelinu,  vidim i zajdičku temu. Kroz marketinške panele, podatke o potrošačima, raspravu o bijesu na mrežama, psihologiju, obrazovanje i HR provlačila se: kome i čemu danas vjerujemo, i što ostaje ljudsko kada toliko toga prepuštamo tehnologiji? Za mene je to pitanje kognitivne predaje, trenutka u kojem tehnologiji ne prepuštamo samo zadatke, nego i dio vlastitog mišljenja (naravno čujemo „svojim ušima“ iz svog ugla, pa sam ga prepoznavala kroz različite programe).  A možda sam tako i birala sesije na kojima ću prisustvovati. Tako da slijedi dosta subjektivan pogled na ovododinji festval… sa onoga na šta sma stigla.

Strah kao ograničenje, znatiželja kao pokretač

Na panelu „Marketing has a FOMO problem” (koju je  Dunja Ivana Ballon odlično i inovativno moderirala) se registirao i pritisak i ambivaletnost sa kojom se susrećemo u oglašivačkoj i krativnoj industriji. Postoji anksioznost koja je vezana uz budžete i strah da se nešto propusti. Damir Ciglar je jasno definirao da je strah  važan kao ograničenje, ali ne kao pokretač. Pokretač mora biti znatiželja – inače nema krativnosti. Ai  fiziološki znamo da kada strah vodi, vodi nas ravno u anksioznost (jer ljudi smo i tako fukcioniramo). Kao kreativci i komunikatori trebamo se manje se bojati da ćemo nešto propustiti, a više se fokusirati na potrebe (a trendovi dolaze iz potreba). Novitete trebamo pratiti, ali trebamo si ostaviti i vrijeme za  eksperimentiranje, ne naskakivati na svaki hype (koji donsi samo trku sa vemenom koju ne možemo dobiti, a ne krativnost). Opsjednutost „narednom velikom stvari“ koju ćemo otkriti prije drugih troši. I male prilagodbe su  također inovacije. Osnovne emocionalne potrebe ljudi ne mijenjaju se s trendovima, a težnja za jedinstvenim stilom komunikacije u suprotnosti je s praćenjem haypova. 

Istu je logiku na HR.Weekendu, na panelu o tome što HR može naučiti od kreativaca, formulirao Davor Bruketa u razgovoru sa Krešimirom Macanom i Ivom Majstorović : „Nema dvije iste organizacije na svijetu. Treba jako dobro razumjeti što je specifičnost vaše organizacije i na osnovu toga kreirati to što će svi osjetiti kao istinito za tu organizaciju.” Kao što specifično krairamo brand, prouvod i komunikaciju prema potrebama potrošača. Isti je pricip i sa internom komunikacijom.  Davo je dao odničnu  definiciju vjerodostojne komunikacije bez obzira na publiku. Treba biti istinit, na način koji ljudi prepoznaju kao svoj, povjerenje a ne samo biti drugačiji. HR danas nosi previše šešira, a od kreativaca se može naučiti kako ih mijenjati bez panike. Opet isti uvid: ne strah, nego znatiželja.

O još jedna rečenici FOMO panela smo poslije razgovarali: bolje je biti prvi, jer u pravu možeš biti, a da te nitko ne čuje. Iskreno  i tačno opisuje tržište, ali da li je svugdje primjenjiva. U suprotnosti sa  sa onim što se čulo o povjerenju u novinarstvo, gdje su tačnost i provjera važnije od brzine. Pokazuje  odlično raskorak u kome se nalazimo, i koji je Weekend uhvatio (i nije se skrivao).  Marketing i novinarstvo na istom mjestu imaju suprotne odgovore na isto pitanje: je li važnije biti prvi ili biti u pravu? U toj napetosti je srž krize povjerenja (po mom utisku drugoj zajedničkoj temi cilelog festivala).

Potrošač koji se predao

Dokaz za kognitivnu predaju vidimo iz podataka. Marijana Agić-Molnar iz Mastercarda na predavanju „Life on Autopilot” pokazala je, na temelju bihevioralnih i transakcijskih podataka, potrošača u stanju stalnog preopterećenja. Trošimo oko deset puta više podataka nego prije desetak godina. Gotovo svi koristimo više ekrana istodobno i tako unosimo sve više informacija. Preopterećeni smo emocionalno, intelektualno i mentalno, i nikad se zapravo ne odmorimo.

Tehnologiju zato koristimo da uštedimo vrijeme, napor i odluke. Personalizacija pojednostavljuje, kupnja traje dvije minute, dostava stiže odmah, bez procesa. Rezultat nije zadovoljstvo, nego umor, preplavljenost, otuđenje i nezadovoljstvo. Pojavljuje se „snacking” kultura, konzumacija u malim zalogajima između obveza. Pjesme su prosječno trideset sekundi kraće nego 2019., DJ setovi režu se na minutu (na što smo tu noć  posebno obraćali pažnju dok smo plesali na Open Air stage), a sve više stvari radimo po principu „set and forget”. Zaključak predavanja bio je nedvosmislen: kupac se kognitivno predaje. Mastercardovi podaci to pokazuju.

Protuteža vidimo u posnudama: analogni eskapizam, osobna iskustva, vrijeme bez mobitela, potreba da se izađe. Vidim ih u nidividualni sesijama sa klijentima. „Made by human” postaje izjava koja vodi prema premiumu. Brendovi danas moraju biti relevantni i potrošačima i LMM agentima koji za njih biraju, ali jedinstveno iskustvo ostaje ono zbog čega ljudi dolaze.

Predavanje je završilo rečenicom napola u šali, koja je možda najpošteniji sažetak cijelog festivala: spasa nam nema, ali propasti nećemo.

Bijes bez urednika

Podatak s festivala koji je najviše odjeknuo u javnosti je (prema Reuters Institutu) da 63 posto ljudi u Hrvatskoj izbjegava vijesti. Prof. Marijana Grbeša Zenzerović problem je smjestila u samu profesiju, u sustavno traženje negativnog (a to je potvrđuje evolucijska psihologija), a Ulrik Haagerup podsjetio je da konstruktivno novinarstvo nije aktivizam i ne postoji bez dobro dokumentiranog problema (a dobro dokumentiano nije ni brzo ni hype). 

Dallje u tom razmišljanu nas vodi panel o rage baitu na kome su čestvovale psihologija Maja Vučić, Kresimir Macan, Mojmira Pastočić  i Ida Prester (koji osim profesionlno imaju i dosta iskusveno reći o ovoj temi), sadržaju stvorenom da izazove bijes, ponudio je dvije slike koje sažimaju promjenu posljednjeg desetljeća. Nekad su bijes u javnom prostoru kontrolirali urednici. Danas ga ne kontrolira nitko (sve je manje urednika, a ni „vremena nemamo“), ni AI ni mreže. Algoritam je benzin koji se stavlja na vatru konflikta zarad seznacije i prometa. Mojmira Pastorčić branila je profesiju: „Nije svaki sadržaj koji izaziva bijes rage bait. Pravo novinarstvo izaziva emocije i od njih ne trebamo i ne simjemo bježati.” Maja Vučić se nada da ćemo brzo doći do prelomne tačke i da još malo prostora ovakva javna komunikacija može imati.  Promjene u medisjkom prostoru već vidimo – zatvoreni portali sa pretplatama smanjuju „šum“ i opterećenje konzumenata,  povjerenje u autore koježelimo čitati, zarvoreni komentari i odricanje dijela prometa portala koji  stvaraju upravo naslovi koji iznevjere tekst. A da li je industrija spremna odreći se poslovnog modela koji je siguran „win“ bez obzira kako djeluje na društvo i pojedinca.  To su teme koje ćemo pitatiti u narednim godinama. 

Za i Protiv pod istim krovom

Zanimljiva mi je bila i ta polarizacija unutar  festivalskog programa. Ali to pokazuje i vrijednost i zrelost programa i sa razmjevanje konteksta u kojem se komunikacijska industrija nalazi. 

Dok smo u jednoj sali  kritizirali  bijes, površnost i generirani sadržaj: „F*ck AI slop”, umorni potrošač, emocionalna vezanost uz AI;  u drugim dvoranma se u isto vrijeme ili nekoliko sesija ranije ili kasnije, industrija je učila kako se kretati u istom tom sistemu i dobiti najbolje od njega: kako brendovi ulaze u odgovore koje AI daje ljudima, kako izgledaju prve oglasne kampanje unutar ChatGPT-a i kako trgovci prepuštaju kupnju AI agentima.

To nam pokazuje kontest u kome se nalazi komunikacijska industrija, najšire rečeno. Istodobno smo kritičari i stvaraoci novog informacijskog /komunikacijskog sistema. To je realnost današnice, zrelost uvida i ne bih to ocijelila kao licemjerje industrije. Očekujem da će se u narednom vremnau na jubilarnom 20 tom  Weeknedu baviti dodatno temom odgovornosti, pitanjima gdje prestaje delegiranje u kojem tehnologija radi za nas, a mi zadržavamo prosudbu, a gdje počinje kognitivna predaja, u kojoj prepuštamo i samo mišljenje: formuliranje pitanja, izbor izvora, provjeru i zaključak. Tu granicu nismo eksplicitno povukli, iako  se na nakoliko predavanja i panela jasno otvorio kao pitanja koja nam slijede.

AI, agenti i LMM predmet ljubavi i okidač krize

Posebno bih istakla predavanje koju je kolege Igora Mikloušića „Moj n-AI-bolji prijatelj”. Simbolično, predavanje je napravio tako da ga moderira LMM (umjetna inteligencija – iako se trudim ljudsku osbinu ni reječima vezati za mašinu i matematički model), što je ostavilo poseban utisak s obzirom na temu. Koliko god mislimo da nam je  LMM najbolji prijatelj koji je uvijek tu, nije nikada zauzet, uvijek na našoj strani –  razgovor s chatbotom može pojačati već postojeću psihozu, može biti okidač koji je izaziva prvi put, a može i postupno graditi uvjerenje da je osoba otkrila nešto veliko. Na predavanju smo dobili nekoliko primjera, npr. korisnik koji je pisao knjigu, a AI ga je uvjeravao da je najbolja ikad, nevižena genijalnost – na zalost nije se mogao više vratiti u relanost koja nije to potvršivala, i zavšilo se tragično. Agenti ponekad postaju i predmet dubokih emocionalnih osjećaja, i nerijetko u prakcii čujemo takve case study.

Povjerenje je mentalni prečac. Upravo zato ga je lako prenijeti na mašinu koja je uvijek tu, socijalizacija je osnovna potreba svih društvenih bića, a LMM  se nudi kao zamjena za odnose – a mi kao ljudi jednostavno tako ne funkcioniramo.  Koliko god nam bio od koristi, svesnost da je alat, koji uči na dosadašnjim informacijama i da ne može biti zamjena u svim sitacijama. Mikloušić je izgovorio i najprecizniju definiciju kognitivne predaje koju sam čula: ne stječemo vještine, nego vještinu dobivanja rezultata. Dao je i konkretan prijedlog, upotrebu AI-ja treba uvesti u anamnestički protokol, kao što pitamo o alkoholu ili lijekovima.

Tijelo i mozak iz prahistorije  u svijetu algoritama

U prepunoj slai HR.Weekenda prof. dr. Meri Tadinac nam je govorila o evolucijskom kašnjenjenju: naši mozgovi dizajnirani su za probleme predaka iz kamenog doba. Razumijevanjem tog evolucijskog nesklada mogu se objasniti mnogi problemi suvremenog čovjeka.

Vidimo jasnu povezanost među programima (ili bar onim koje sam slišala 😊 ). Mastercard pokazuje preopterećenog potrošača koji se nikad ne odmori. Tadinac pokazuje da neispavan mozak slabije kontrolira emocije. Panel o rage baitu pokazuje algoritme koji upravo te emocije pojačavaju. Umorni ljudi s oslabljenom kontrolom emocija u okruženju koje nagrađuje bijes idealni su kandidati za kognitivnu predaju.

Alati proširuju našu moć, ali ne preuzimaju iskustvo

Prvo predavanje na kojem sam bila je  prof. dr. Nikše Sviličića na Energy.Weekendu koji se isto dotakao evolucijske psihologije i kognitivnog razvoja čovjeka. Istakao je da  Homo sapiens postoji oko 300.000 godina, a pismo oko 5.200, pa zapisano znanje, iz kojeg uče jezični modeli, pokriva tek oko 1,7 posto povijesti naše vrste. Ostalih oko 98,3 posto ljudskog iskustva nikada nije zapisano. Zato su vještine poput pregovaranja i komunikacije još dugo nezamjenjive: žive u kontekstu, tonu, strahu, povjerenju i intuiciji. Postavljeno uz Tadinac, zaključak je isti s dviju strana: čovjek je najvećim dijelom ono što nije zapisano i što nije digitalno.

Za komunikacijsku i medisku sliku mi je veoma zanimljiva njegova slika prompta kao kormila. Dobar prompt je komprimirani oblik ljudskog stava prema problemu. U njemu se vide rječnik, logika, hijerarhija ciljeva i razumijevanje publike. Ići će naprijed će oni koji znaju strukturirano razgovarati /voditi/promtati  s LLM kao s nesavršenim, ali moćnim instrumentom, a ne oni sa skupljom pretplatom. Podsjetio je da je prije dva stoljeća lakše bilo razbiti mašinju za tkanje  nego pregovarati o pravilima igre: „ne bojimo se promjene, nego svijeta čija pravila još ne poznajemo“. 

Zaključio je da budućnost počinje načinom na koji mislimo, smisao alatima dajemo mi, vrijeme je resurs koji nijedna tehnologija ne može vratiti, kvaliteta pitanja određuje kvalitetu odgovora, a znanje, iskustvo i odgovornost ostaju u čovjekovim rukama. Samim tim da smo ovo slušali na energetskoj pozornici, pred publikom koja uglavnom nije iz komunikacija, sama po sebi govori koliko se granice među industrijama doista brišu, i da su pritanja univerzalna. 

Znanje u doba prompta

Teza da znanje više nije važno, nego samo vještina postavljanja upita, jedna je od najopasnijih zabluda ovog trenutka koju često čujemo. Weekend.19 ju je, s više strana, opovrgnuo. A ove godine je edukacija kao osnova budućnosti imala svoju salu. To me je baš obradovalo.

Panel „Je li erudicija rezervirana za luzere?” okupio je Predraga Grubića, Darija Špelića i Milanu Vuković Runjić, uz moderiranje Bože Skoke. Pitanja da li  dubinu zamjenjuje brzina, površnost i spektakl. Odgoj i obrazovanje nije frangmentirano: obrazovanje počinje kod roditelja, a nastavlja se kod profesora, i jedni i drugi danas moraju naučiti kako mladima „prodati” sadržaj. Digitalno roditeljsvo, ali i digitalno obrazovanje postavljaju nove zajtjeve, prvila koje su izvan okvira isustva i „uvijek se ovako radilo“.  Znanje više ne dolazi samo od sebe, treba ga komunicirati. Odgojitelj i učitelj postaju komunikatori, a komunikator postaje edukator.

Slusšala sam i panel „Kad učionica postane virtualna, tko ostaje stvaran?” i Ivan Lozančić, prof.dr. Paveč Šavor, mr. Marko Pršić, mag. Dalia Krager   su otvorili je isto pitanje s tehnološke strane: što ostaje od učenja kada ga posreduju LLM i virtualna stvarnost. Odnos ne smije zamjeniti tehnologija, a online nastava ne daje rezultate koje smo očekivali. Mi jesmo društvena bića, a kod najmađih moramo voditi računa o onome što nam je profesorica Tadinac govorila. 

Prompt je pitanje, a dobro pitanje traži znanje, a trebamo i procijeniti odgovore da bi znali primjetili geršku (izmišljeni podatak ili laskanje koje uvjerava da smo genij, poput Mikloušićeva pisca knjige, koji je tragično završio). Što je alat moćniji, to je skuplje ne znati. 

Vjerodostojnost kao jedina valuta

Kad svi mogu proizvesti uvjerljiv tekst o bilo čemu,  sve važnije pitanje postaje to govori i zašto mu vjerujemo.  To je i prednost Weekenda sa vim njegovim selektorima jer su riječi u Rovinju imale težinu,  jer iza njih stoji rad, istraživanje i iskustvo koje se ne može generirati, ono nezapisano iskustvo koje stroj ne zna. Ne vode sve konferencije računa o tome. 

Psiholog rada prof.dr. Zvonimir Galić na HR.Weekendu nudi protuotrov na lako poklanjanje  povjerenja mašini  koji nam laska: povjerenje ne poklanjati prečacem, nego provjeravati kroz dokazano ponašanje. Kriza povjerenja zapravo je kriza provjere. Ljudima, medijima, brendovima i mašinama vjerujemo prečacem, umjesto da gledamo što su dosad činili. I opet se različite sale uklapaju u istu sliku – na  više panela rečeno je da se ugled stječe strašću i etičnošću, vrijednost se seli s količine na pouzdanost. Provjerena informacija i vjerodostojan autor treba da budu proizvod profesije – a ne samo „nice to have“.

Weekend 19  mislim da je poslao mediji, brendovi, kompanije jasnu poruku. Angažirati vjerodostojne ljude može biti pitanje opstanka. Povjerenje se prenosi s čovjeka na čovjeka, pa vjerodostojan autor može dati kredibilotet i sadržaju i kanalu. Zbog toga je pitanje ličnog brandinga  i organizacijsko pitanje.  Isuviše je dostupan sadržaj bez autora, ili s autorom bez stvarnog znanja – a to troši kredibilitet svih u tom lancu.

Ostalo je otvoreno pitanje od čega i kako će kvalitetno novinarstvo živjeti, pa na za neke naredne susrete ostaje kako posao utječe na povjerenje. Ono što znamo, a nije da će moći ostati: model temeljen na bijesu i klikovima kratkoročno donosi prihod, a dugoročno odnosi publiku.

Žene za stolom: kozmetika ili stvaran utjecaj?

Festival je donio i jake ženske glasove ekpertica i liderica, koje nisu  govorile o „ženskim temama”, nego o najvažnijim temama struke.

Tema žena u vodstvu dobila je i vlastiti panel na HR.Weekendu „Famoznih 33 % kvota: kozmetika ili stvaran utjecaj?” Kvota od 33 posto žena u upravama stupila je na snagu, a pitanje je mijenja li se stvarno išta. Razgovarale su dr. sc. Irena Guszak, Ana Dorić i Lara Šubić Šuša, uz moderiranje Ive Ančić. Posebno ističemo zaključak: „Vjerojatno nikad nećemo imati osjećaj da smo 100 % spremne. Samopouzdanje se stječe iskustvom,  zato treba prihvatiti prilike, skočiti i dati sve od sebe.”  To se uklapa i u sve aktivnosti koje nas Woman.Comm kluba provodi. 

Ta se rečenica povezuje i cijeli festival. To je Ciglarova znatiželja umjesto straha i Sviličićeva poruka da se ne bojimo promjene, nego pravila koja još ne poznajemo. Samopouzdanje se stječe radom. Galić bi dodao: ono što ste dosad činili najbolje govori što ćete činiti.

Pitanje iz naslova panela, kozmetika ili stvaran utjecaj možemo postaviti za konstruktivno novinarstvo, za „made by human”, za kulturu kao konkurentsku prednost i za povjerenje. Pričamo li smao deklarativno ili ćemo učiniti nešto na praktičnim primjenama? Kvota je samo najmjerljiviji primjer, brojeve se mogu ispuniti, a da se ništa ne promijeni. Može biti početak promjene, ako iza toga stoji stvarna moć odlučivanja.

Intervencija dolazi nakon dijagnoze

U bilješkama imam i dr. Andrijana Mušura koja je na HR.Weekendu možda sažela najpraktičniji alat festivala, koji kao pomagači koristimo u praksi. Polazište je jednostavno: kvalitetan trening ne počinje sadržajem, nego uvidom,  razumijevanjem problema koji pokušavamo riješiti. To su četiri pitanja koja treba postaviti prije nego što trening (ali primjenjivo je i za druge teme) uopće počne: ponašanje (šta tačno osoba treba napraviti?), kontekst (kada i gdje se ponašanje treba dogoditi?), barijera (što ga danas čini manje vjerojatnim?) i mjerenje (koji će pokazatelj pokazati promjenu?). Odlično je podvkla da intervencija dolazi nakon dijagnoze. Bez uvida ne možemo napraviti ni promjenu. 

Festival je bio izvrstan u dijagnozi – dao je dobar uvid. Intervencija, konkretna promjena ponašanja u redakcijama, agencijama, školama i organizacijama, je ono što nas tek čeka. Dobra komunikacija počinje razumijevanjem problema i ponašanja koje želimo promijeniti. Zato ova pitanja trebamo primjeniti na konstruktivno novinarstvo ili na odgovornu upotrebu LMM ahenata , pa da iz  dijagnoza i uvida, pređemo korake ka promjeni.

Što iz Rovinja nosimo u Sarajevo na Snagu komunikacije

Kao regionalna ambasadorica Woman.Comm zajednice, Rovinj sam gledala i kroz dodatno pitanje: što od ovoga pripada ženama u komunikacijama regije, i što s tim možemo učiniti?

Zato me raduje da se kroz konferenciju Snaga komunikacije godinama ostvaramo najvažnje teme. Na petoj Snazi komunikacije, pod nazivom „Shift Happens”, imat ćemo okrugli stol „Woman.Comm Manifesto,  What Do We Change From Here?” napavimo korak ka odgovoru koje ponašanje želimo promijeniti, u kojem kontekstu, šta nas danas u tome sprječava?

Na Weekend.19 smo neke teme dijagnosticirale,  a na  Woman.Comm  konferenciji možemo nastaviti i pokazati da znamo i djelovati i  mreža koju gradimo ostane most  kojim se industrija povezuje. 

Precizni u strahu, nejasni u želji

Kada sam još jednom prošla kroz sve bilješke, vidim da  se  precizno govoriilo o budućnosti od koje strahujemo, ali još ne znamo govoriti o onoj kakvu želimo.

Za strah imamo podataka i više nego što želimo: 63 posto ljudi koji izbjegavaju vijesti, deset puta više podataka kojim samo izloženi, pjesme kraće za pola minute, tristo psihoza povezanih s AI-jem, kronično neispavani mozgovi. Za željenu budućnost imamo vrijednosti: kulturu, ljudskost, kritičko mišljenje, konstruktivnost, „made by human”, ravnopravnost. To su prave riječi, ali još nisu plan.

Razlika izmeđuimežu ovo dvoje je razlika između predaje i delegacije. Budućnost od koje strahujemo je svijet u kojem tehnologija misli umjesto nas, a mi više ne znamo provjeriti. Budućnost kakvu želimo je svijet u kojem tehnologija radi za nas, a mi držimo kormilo: znanje, prosudbu i odgovornost.

Sa pozornice smo čuli poziv struci: strah prestati koristiti kao poslovni model, a opis poželjnog početi graditi kao profesionalnu vještinu.

Kamo dalje rođače

Na Weekend.19 smo čuli precizne dijagnoze, i  jasno postavljena pitanja koja sve segmenti dijele – bilo da se bavimo tehnologijom, edukacijom, energetikom, HR, medijma. Pokazali smo da bi rješenje  koštalo, ali pitanje je da li račun žele da podmire  oni koji danas od toga žive. Ali ako ne oni – ko će ovu spiralu zaustaviti.

Čvrsto vjerujem da će budućnost komunikacije i medija ovisiti o tome kome ljudi vjeruju i da neće biti ko  proizvodi najviše sadržaja. Povjerenje dolazi od ljudi koji znaju, koji provjeravaju, koji su transparentni i kojima je stalo. Pitanje tehnologije, formata ni algoritma postaje izlazi iz folukas – jednostavno je tu, svima dostupno i više ne provlači.  I dalje smo ljudi sa ljudskim procesima . Povjerenje dolazi iz onog nezapisanog ljudskog iskustva koje nijedan model nije pročitao, i iz ponašanja koje se dokazuje godinama, a ne izjavama.

Između 2008. i 2026. za osamneaest godina Weekenda primjećujem da se  fokus pomaknulo s kako doći do ljudi –  na šta se događa s ljudima do kojih smo došli.  Dalje ćemo se baviti  pitanjima hoćemo li naučiti odgovoriti i na ono što se nameće: kako im se vratiti. 

Ali ono što se ne mijenja su ljudi koji se vraćaju jedni drugima, na zabavama, na pauzama, na diskusiji – ta čar Weekenda se ne mijenja godinama i već se radujemo narednom (iako novi fomrati i i protok vremena dovode nove ljude i vide „ne znam sve, kao prije“ kao što je rekla jedan moja prijateljica).

Završiću kao i Marijana Agić – Molnar iz Mastercarda svoj panel:  Spasa nam nema, ali propasti nećemo. A i nikad nećemo biti sto posto spremni, pa idemo dalje. 

Naredno okupljanje je vrlo brzo na Sanzi komunikacija u Sarajevu, da nastavimo promiljanja iz Rovinja.