Postoji trenutak kada komentar prestane biti komentar. Kada više nije riječ o tome da se nekome ne sviđa nečiji stav, izgled ili nastup, nego kada kritika prijeđe u ponižavanje. Kada se jedan zloban komentar pretvori u deset, deset u stotinu, a stotine u opći dojam da je jednu osobu sasvim prihvatljivo javno razvlačiti i vrijeđati. Taj trenutak dobro poznajemo. Viđamo ga svakodnevno, ispod fotografija, intervjua, javnih nastupa, poslovnih uspjeha, ponekad i ispod obične lijepe vijesti.

A gotovo uvijek postoji nešto što taj mehanizam čini posebno okrutnim kada je meta žena: njen izgled, godine, tijelo, majčinstvo, partner, ambicija, način na koji „previše“ zna, zarađuje, govori ili vjeruje sebi. Kao da žena u javnom prostoru ne dobiva samo pravo na vidljivost, nego i obavezu da svima bude po volji.A to nije isto.

Nasilje nije kritika

Imamo pravo ne slagati se. Imamo pravo reći da nam se kampanja ne sviđa, da intervju nije bio uvjerljiv ili da mislimo drugačije. Javni prostor podrazumijeva različita mišljenja.Ali različito mišljenje ne zahtijeva poniženje. Ne moramo se složiti sa ženom da bismo je poštovali. Ne moramo voljeti njen rad da bismo znali gdje kritika prestaje, a nasilje počinje. Problem nastaje kada uvreda postane zabava, a tuđa neugodnost sadržaj koji okuplja publiku. Tada više ne govorimo samo o pojedincu koji je napisao ružan komentar, nego o kulturi koja takvo ponašanje nagrađuje pažnjom.

Pažnja je danas valuta. Što je komentar brutalniji, veća je vjerovatnoća da će biti primijećen. Što je sukob glasniji, algoritam ga lakše prepoznaje kao zanimljiv. Algoritam ne zna razliku između aplauza i linča. Mi je moramo znati.

Žena nije javno vlasništvo

Žene koje danas oblikuju javno mišljenje nisu samo političarke i novinarke. To su poduzetnice, stručnjakinje, PR profesionalke, kreativke, menadžerice, aktivistice i žene koje su odlučile javno govoriti o nečemu što im je važno. Direktna komunikacija s publikom danas dolazi s cijenom. Jednim klikom možemo ući u nečiji dnevni boravak i posao, presuditi nečijoj profesionalnosti na temelju jedne fotografije, od jedne rečenice napraviti predmet kolektivnog ismijavanja. I sve to učiniti uvjereni da je dopušteno jer je osoba „javna“.Nije. To što žena ima publiku ne znači da je publika dobila pravo na njeno dostojanstvo.

Nije samo internet

Jedna od najvećih zabluda o digitalnom nasilju jeste vjerovanje da ono ostaje na ekranu.Ne ostaje. UNESCO je u svom istraživanju o online nasilju nad novinarkama zabilježio razmjere problema koje više ne možemo svesti na „ružne komentare na internetu“. Istraživanje pokazuje koliko se online napadi prelijevaju u stvarni život, uključujući uznemiravanje, prijetnje i druge oblike štete izvan interneta, kao i ozbiljne posljedice po mentalno zdravlje. To više nije „samo internet“.To je nečiji posao. Nečija sigurnost. Nečije samopouzdanje. Nečije zdravlje. Zato je teško prihvatiti rečenicu: „Ako si javna, moraš se naviknuti.“

Zašto bismo se morali navikavati na nasilje?Zašto od žene očekujemo da bude dovoljno hrabra da javno govori, a onda joj poručujemo da mora biti dovoljno jaka da podnese sve što joj zbog toga kažemo?

Iza ekrana su ljudi

Digitalno nasilje rijetko nastaje kroz jednu osobu. Nastaje gomilanjem. Neko napiše komentar. Drugi ga lajka. Treći podijeli. Četvrti doda uvredu. Peti napravi screenshot. I odjednom jedna žena više nije osoba. Postaje tema, sadržaj, meta. A cilj često nije samo povrijediti. Cilj je ušutkati. Natjerati je da se povuče. Da razmisli prije nego što nešto objavi. Da zaključi kako je sigurnije biti neprimjetna. Pitanje „Jesam li ovo uopće trebala objaviti?“ možda je jedan od najvećih uspjeha digitalnog nasilja. I tu se lanac ne zaustavlja na onoj koja je napadnuta. Djevojke koje tek ulaze u komunikacije, medije i javno djelovanje gledaju kako tretiramo žene koje su već stigle tamo gdje one žele doći. I uče iz toga koliko košta vlastiti glas.

Ako ih učimo da budu hrabre, a istovremeno javno nagrađujemo ponižavanje hrabrih žena, šaljemo im kontradiktornu poruku.

Industrija ne može stajati sa strane. Ovo se posebno tiče nas u komunikacijama.

Mi znamo kako pažnja nastaje. Znamo kako funkcioniraju algoritmi, engagement i viralnost. Znamo da se konflikt često prodaje bolje od nijanse. Upravo zato imamo i veću odgovornost. Brendovi, agencije, mediji, community manageri i kreatori sadržaja nisu samo promatrači digitalnog prostora. Oni ga oblikuju. Ako znamo da će određeni sadržaj proizvesti val ponižavajućih komentara, a ipak ga objavimo jer donosi engagement, moramo se zapitati kakvu vrijednost zapravo stvaramo.

Ne može sve što donosi klikove biti dobar rezultat. Moderacija nije tehnička fusnota koja se rješava kada situacija postane dovoljno loša. Ona je dio profesionalne odgovornosti, jednako kao izbor riječi, vizuala ili tona komunikacije. I upravo je pitanje odgovornosti jedno od pitanja koje naša industrija više ne može zaobilaziti. Ne samo: šta možemo objaviti? Nego i: kakav prostor ostavljamo iza onoga što objavimo? Ono što ipak možemo kontrolirati. Ne možemo zaustaviti svaki ružan komentar. Ne možemo kontrolirati svakog korisnika interneta, ali možemo kontrolirati vlastito ponašanje.

Možemo prestati dijeliti sadržaj samo zato što je skandalozan. Možemo prijaviti nasilje umjesto da ga dodatno amplificiramo. Možemo moderirati prostor koji vodimo. Možemo stati uz kolegicu koja je postala meta. Možemo zastati prije nego kliknemo „share“.

Ne moramo čekati da žena napusti društvene mreže, izgubi posao ili ozbiljno naruši svoje zdravlje da bismo priznali da je nasilje bilo stvarno. Dovoljno je postaviti jednostavno pitanje: Bismo li ovo prihvatili da svi ti ljudi stoje ispred nje? Ako je odgovor ne, zašto nam je prihvatljivo iza ekrana?

Prostor kakav gradimo

Woman.Comm Club nije prostor u kojem se sve žene moraju slagati. Vjerujemo u različita mišljenja, otvoren razgovor i pravo na kritiku. Ali vjerujemo i u odgovornost prema načinu na koji razgovaramo.Nije dovoljno učiti žene da budu otpornije. Moramo učiti industriju da bude odgovornija.

O tome ćemo posebno govoriti i na ovogodišnjoj konferenciji Snaga komunikacija „Shift Happens“, 14. i 15. oktobra u Sarajevu, kroz pitanja koja se tiču odgovornosti, etike i prostora koji zajedno stvaramo. Žena ne bi trebala razvijati deblju kožu da bi drugi mogli imati tanji karakter.

Javna vidljivost nije dozvola za nasilje. A ako mi, koji svakodnevno oblikujemo riječi i javni prostor, to ne razumijemo, ko će?