Snaga, autentičnost i intelektualna radoznalost – Irma Bejdić utjelovljuje sve ono što Woman.Comm nastoji osnažiti i predstaviti.

Njena priča nije samo o preživljavanju, već o transformaciji. O tome kako bol može postati snaga, a lično iskustvo inspiracija za društvene promjene. Sa zavidnim akademskim i profesionalnim iskustvom iza sebe, od rada u međunarodnim organizacijama, preko istraživačkog rada na prestižnom univerzitetu u Innsbrucku, pa do književnog prvijenca koji je osvojio srca čitatelja, Irma ostaje dosljedna sebi i vrijednostima koje živi.

U intervjuu za Woman.Comm, razgovarale smo o tome kako izgleda biti glas nade u društvu koje još uči inkluziju, šta znači nositi titulu uzora, te zašto autentičnost i ranjivost često jesu najdublji oblik snage.

Kada bi se morali predstaviti u par rečenica osobi koja vas ne poznaje, ko je Irma Bejdić?

Iza mene je iskustvo preživljavanja, ali ono što me istinski definiše nije ono što mi se dogodilo – već način na koji sam to iskustvo pretvorila u snagu. U svemu što radim, trudim se ostati dosljedna sebi, svojim idealima i vrijednostima. Nastojim biti glas nade i podrške za one koji prolaze kroz vlastite borbe. Ja sam osoba koja istražuje neistraženo – u  potrazi za smislom, promjenom i prilikom da doprinesem boljem i pravednijem svijetu.

Često kažu da postoje ljudi koji zrače posebnom energijom čim uđu u prostoriju. Vaša životna priča i prisutnost ostavljaju snažan dojam. Kada pogledate sve što ste prošli, šta za Vas danas znači pojam „snaga“?

Ranije, tokom liječenja, sam mislila da se snaga odnosi na fizičku izdržljivost i da se mjeri kroz to što tijelo može podnijeti. Bila je to snaga potrebna za preživljavanje. Ali s vremenom sam shvatila da je ta snaga, ustvari, cijelo vrijeme dolazila iznutra – kao snaga volje i odlučnosti.

Danas, za mene, biti snažan znači nastaviti koračati ka svojim zacrtanim ciljevima, i onda kada sve izgleda izgubljeno. Snaga se ogleda u našoj odluci  da u trenucima kada bismo najradije zastali, povukli se i odustali, ipak odlučimo ustati i krenuti malim koracima naprijed. Mentalna snaga za mene znači truditi se da uvijek budem svoja i nepokolebljiva u ostvarenju svojih želja, ciljeva i ideala. Snaga nije u tome da se zatvorimo prema svijetu, ona leži u našoj hrabrosti da se otvorimo, da budemo ranjivi, da budemo autentični. U tome da ne skrivamo ko smo, već da budemo vjerni sebi i svojim uvjerenjima.

Da li ste ikada osjetili pritisak od toga da budete inspiracija? Kako se nosite s time kada ljudi imaju visoka očekivanja od Vas kao uzora?

Već na početku mog liječenja, ljudi su u meni pronalazili inspiraciju, dok sam se ja borila s intenzivnim bolovima. Moj fokus je bio usmjeren na to da se oporavim, vratim svom životu i nastavim dalje. 

Drago mi je kada ljudi prepoznaju u meni pozitivne vrijednosti, što mi pokazuje da način na koji sam se nosila sa teškoćama inspiriše ljude. Za mene je najvažnije biti autentična i dosljedna sebi, jer samo tada mogu biti pozitivan primjer drugima. Mislim da najveća očekivanja zapravo postavljam sama sebi. Veliku snagu mi daje to kada drugi u meni prepoznaju inspiraciju ili me uzimaju kao primjer. To mi nije teret, već motivacija da nastavim dalje.

Knjiga Irma i ja je duboko lična i emotivna. Šta Vas je motivisalo da svoju priču pretočite u knjigu?

Odlučila sam napisati knjigu i podijeliti svoje iskustvo u želji da ono što sam proživjela pokaže ljudima koji se nalaze u bilo kojoj teškoj situaciji da se može ići dalje – čak i kada to izgleda nemoguće. Meni je, u ranoj fazi liječenja, mnogo značilo kada sam imala priliku čitati o primjerima drugih ljudi koji su prošli kroz veoma bolna iskustva i nastavili dalje. 

Pored toga, željela sam govoriti i o ljudima koji su mi pomogli da preživim, o mom doktoru, o porodici, o prijateljima. Da pokažem koliko znače oni koji su iskreno posvećeni pomaganju drugima, i koliko velike stvari takvi ljudi mogu učiniti. Oni su meni inspiracija kako da budem pozitivna promjena u društvu. 

Također sam željela da svojim riječima ispričam ono što mi se desilo – kako sam se osjećala, šta me vodilo naprijed. Jer bez prilike da sve ispričam sama, ljudi stvore sliku na osnovu pretpostavki ili fragmenata koje su čuli kroz moje motivacione govore. Sada, u knjizi, čitaoci imaju priliku da pročitaju iskreno, mojim riječima ispisano, cijelo iskustvo kao cjelinu.

Vaša knjiga je osvojila nagradu za najbolju prvu objavljenu knjigu na Sajmu knjige u Sarajevu. Kako ste doživjeli to priznanje i šta ono znači za Vas kao autoricu?

Nagrada koju sam osvojila mi mnogo znači, jer je prepoznata od strane relevantnih autoriteta. Predstavlja potvrdu da je knjiga prepoznata kao djelo s dubokim i slojevitim sadržajem i priznanje za moje pisanje. Kao autorica, posebno sam zahvalna što je moj rad uvažen na tom nivou, jer to pokazuje da je moja namjera – podijeliti iskrenu i duboku priču koja može dotaknuti ljude – prepoznata i cijenjena. Kada sam saznala za nagradu, osjetila sam veliku zahvalnost, ali i ponos. Ova nagrada mi daje podsticaj da i dalje pišem i pokazuje mi da je ono najiskrenije u meni postalo univerzalno i s čim su se čitaoci povezali. 

U čemu danas pronalazite najviše radosti – da li je to u muzici i umjetnosti, književnosti,  razmjeni znanja, istraživanju kroz akademski rad, razgovorima koji pokreću promjene ili možda u svakodnevnim trenucima sa dragim ljudima?

Radost danas pronalazim u različitim aspektima života, a smatram da su svi oni međusobno povezani i jednako važni. Istraživanje u okviru mog doktorskog rada, sviranje klavira i pisanje predstavljaju za mene izvore ličnog i profesionalnog ispunjenja. Posebno nakon objavljivanja knjige, sve više sam uključena u razgovore koji otvaraju prostor za važne društvene teme i podstiču promjene. Osim toga, svakodnevni trenuci sa dragim ljudima, razmjena ideja i bliskost koju dijelimo također imaju neprocjenjivu vrijednost. Vjerujem da upravo u toj ravnoteži između stvaralaštva, intelektualnog rada i međuljudskih odnosa leži istinska radost. 

Posvetila sam se tome da svojim djelovanjem doprinosim inkluziji. Na osnovu ličnog iskustva shvatila sam koliko je naše društvo u Bosni i Hercegovini još uvijek zatvoreno i puno brojnih predrasuda. Kroz sve što radim – bilo da je riječ o umjetnosti, sportu ili obrazovanju – trudim se da pokažem ne samo besmislenost, već i stvarnu opasnost koju stigmatizacija, diskriminacija i duboko ukorijenjene predrasude mogu imati po pojedince. Kao osoba koja živi i stvara sa jednom rukom, nastojim da svojim primjerom pomjeram granice i mijenjam narative, jer vjerujem da inkluzija treba biti osnovno društveno pravilo.

Radite na svom doktoratu. Možete li podijeliti više o svom istraživanju i kako ono korespondira s Vašim interesovanjima u književnosti i društvu?

Trenutno radim na doktoratu iz ekonomije, sa fokusom na statističke analize javnih politika. U svom istraživanju nastojim da kroz kvantitativne metode procijenim efikasnost različitih mjera – od obrazovnih politika do programa zapošljavanja – i razumijem kako one zapravo utiču na položaj raznih grupa u društvu. Analize radim i sa aspekta bihejvioralne ekonomije, gdje istražujem kako psihološki, emocionalni i društveni faktori oblikuju ekonomske odluke pojedinaca.

Moj istraživački rad je duboko povezan s mojim širim interesovanjima za društvo, priče koje ljudi nose i načine na koje društvene strukture utiču na životne puteve. Iako dolazi iz oblasti ekonomije, moj rad ima snažnu društvenu dimenziju, jer mi je važno da brojke i modeli ne ostanu apstraktni i jasni samo ekonomistima, već da govore o stvarnim životima. Na neki način, to je poveznica i sa mojim književnim interesovanjima – jer i u pisanju i u istraživanju tražim ono što je ljudsko i relevantno.