Vidljivost danas nije samo pitanje prisutnosti — nego utjecaja. Ko govori, ko odlučuje i čiji glas zaista oblikuje pravila igre?

Uoči WomanComm panela na Danima komunikacija koji će biti održan početkom maja u Rovinju, otvaramo teme koje često ostaju između redova: suptilne standarde, nevidljive granice i prostor koji žene i dalje moraju svjesno zauzimati.

Naša sagovornica i jedna od panelistica, Nataša Pavlović Bujas, direktorica agencije Blumen group, govori o balansu između autentičnosti i očekivanja, o hrabrosti koja stoji iza javnog glasa i o tome zašto vidljivost danas nije dovoljna — ako ne dolazi s mogućnošću da utičemo i mijenjamo pravila.

U komunikacijskoj industriji koja oblikuje percepciju, koliko su žene zaista vidljive onako kako zaslužuju?
Vidljivost žena u komunikacijskoj industriji danas jeste veća nego prije deset ili dvadeset godina, ali to ne znači da je automatski i ravnopravna. Žene su često veoma prisutne u operativnim i kreativnim dijelovima industrije, ali se njihov utjecaj rjeđe prepoznaje u strateškim, upravljačkim i vlasničkim strukturama. Drugim riječima, žene oblikuju narative, ali ne uvijek i uslove u kojima ti narativi nastaju. Posebno je zanimljivo da industrija koja se bavi percepcijom ponekad i sama reprodukuje stereotipe o liderstvu, autoritetu ili „poželjnom“ načinu javnog nastupa. Vidljivost nije samo pitanje kvantiteta – koliko nas ima – već kvaliteta utjecaja, prostora za donošenje odluka i mogućnosti da oblikujemo pravila igre. Napredak postoji, ali je i dalje važno aktivno raditi na tome da ženski glas bude prisutan tamo gdje se definišu strategije, a ne samo tamo gdje se one sprovode.

Vaš rad je usmjeren na komunikaciju, ali i na razumijevanje šireg konteksta. Koliko su, po vašem iskustvu, standardi za žene i dalje suptilno drugačiji?
Standardi danas nisu eksplicitno različiti, ali su često suptilno “pomjereni”. Od žena se i dalje očekuje da budu kompetentne, ali istovremeno dovoljno „prijatne“; odlučne, ali ne previše direktne, vidljive – ali ne dominantne. To znači da žene često ulažu dodatnu energiju u balansiranje najrazličitijih vrsta očekivanja, koja se međusobno isključuju – ako ih malo dublje analizirate.U komunikacijama je to posebno vidljivo jer se profesija bavi percepcijom, reputacijom i odnosima. Žene su često svjesnije konteksta i posljedica svojih riječi, što može biti velika prednost, ali i dodatni pritisak. Ono što se mijenja jeste da sve više žena odbija da se prilagođava stereotipima koji ograničavaju profesionalni razvoj. Umjesto toga, fokus se pomjera na kredibilitet zasnovan na znanju, rezultatima i dosljednosti.

Gdje danas povlačite granicu između autentičnosti i potrebe da se prilagodite očekivanjima tržišta?
Autentičnost prije svega znači jasno razumijevanje sopstvenih vrijednosti i granica. Tržište uvijek postavlja određena očekivanja, ali dugoročno povjerenje se gradi samo ako postoji konzistentnost između onoga što govorimo i onoga što radimo.

Granica postoji tamo gdje prilagođavanje počinje da potkopava integritet. Komunikacija može i treba da bude prilagođena kontekstu, ali ne po cijenu gubitka suštine. Posebno danas, kada javnost brzo prepoznaje neusklađenost između poruka i stvarnog ponašanja, autentičnost postaje ključni element održivog liderstva.

Koliko je hrabrosti potrebno da žena zauzme prostor u javnom diskursu – i šta je najčešće zaustavlja u tom koraku?
Potrebno je mnogo više hrabrosti nego što se često pretpostavlja, jer javni prostor podrazumijeva izloženost procjeni, interpretaciji i nerijetko pojednostavljenim zaključcima. Ono što žene često zaustavlja nije nedostatak znanja ili kompetencije, već procjena da će standardi evaluacije biti strožiji ili drugačiji.

Dodatni izazov je što žene često osjećaju potrebu da budu potpuno spremne prije nego što javno iznesu stav, dok su muškarci spremniji da govore i kada nemaju sve odgovore. Promjena se dešava kada shvatimo da javni diskurs ne traži savršenstvo, već doprinos. Različite perspektive čine dijalog kvalitetnijim.

Imate li osjećaj da se žene i dalje češće procjenjuju po načinu na koji nešto kažu, a ne po onome što zaista govore?
Način komunikacije jeste važan dio liderstva, ali problem nastaje kada stil postane važniji od sadržaja. Žene su često pod većim pritiskom da prilagode ton, način izražavanja ili neverbalnu komunikaciju očekivanjima okruženja.

U savremenom komunikacijskom prostoru sve je veća svijest da različiti stilovi komunikacije mogu biti jednako efikasni. Kredibilitet ne bi trebalo da zavisi od toga koliko se neko uklapa u unaprijed definisani model, već od kvaliteta ideja i odgovornosti koju je spreman da preuzme.

Kako se u današnjem komunikacijskom okruženju gradi kredibilitet koji traje – i šta ga najčešće narušava?Kredibilitet se danas gradi sporije nego vidljivost, ali traje duže od bilo koje kampanje. On se zasniva na dosljednosti između riječi i djela, spremnosti da se preuzme odgovornost i transparentnosti kada stvari nisu baš savršene.

Najčešće ga narušava nesklad između deklarisanih vrijednosti i stvarnog ponašanja organizacija ili lidera. U eri vještačke inteligencije i brzog širenja informacija, povjerenje je najvažniji kapital. Komunikacija, bez obzira na očekivanja, ne može nadomjestiti nedostatak integriteta – može ga samo učiniti vidljivijim.

Kada razmišljate o budućnosti industrije, šta bi se moralo promijeniti da bi ženski glas bio ne samo prisutan, nego i ravnopravno vrednovan?
Ključna promjena odnosi se na način na koji definišemo liderstvo. Ako liderstvo i dalje posmatramo kroz tradicionalne modele moći, propuštamo potencijal različitih pristupa odlučivanju, upravljanju i komunikaciji.

Industrija mora da prepozna vrijednost i doprinos različitih perspektiva, jer kompleksni društveni izazovi zahtijevaju razumijevanje različitih konteksta i iskustava. Ženski glas će biti ravnopravno vrednovan kada prestane da bude posmatran kao izuzetak ili tema sama za sebe, već kao sastavni dio profesionalne kompetencije.

Promjena neće doći samo iz deklarativne podrške, već iz konkretnih prilika za odlučivanje, vidljivost i razvoj. Iz prilika da same preuzmemo odgovornost, bez da čekamo da nam je neko da – i da aktivno, a ne deklarativno učestvujemo u svim aktivnostima koje oblikuju ne samo profesiju već i društvo.

Promjena će doći kroz konzistentne i kontinuirane male korake i nepristajanje na okvire koje neko drugi definiše bez nas, a za nas – jer mi sami određujemo mjeru svega. Uz svijest da komunikacijska industrija ima posebnu odgovornost jer ima moć da oblikuje način na koji društvo razumije autoritet, povjerenje i kredibilitet.