U sklopu Dana komunikacija u Rovinju, regionalnu dimenziju dobiva panel  “Breaking Barriers, Shaping Narratives by Woman.Comm” koji će biti održan danas popodne. Razgovor koji ne ostaje na vidljivom sloju industrije, već ulazi u prostor između odluka, percepcije i svakodnevnih iskustava žena na vodećim pozicijama.

Ovo je panel o onome što se ne vidi u naslovima kampanja, ali se osjeća u svakom sastanku, svakom prijedlogu koji treba dvaput izgovoriti da bi bio saslušan i svakom trenutku u kojem se autoritet još uvijek mora dodatno dokazivati.

Kroz moderaciju Irenе Knežević, menadžerica korporativnih komunikacija u kompaniji Hemofarm d.o.o. Banja Luka i naše današnje sagovornice, razgovor otvara pitanje kako izgledaju nevidljive barijere u savremenom poslovnom okruženju, gdje se za isti glas i dalje često traži drugačija potvrda — i zašto ih najjasnije prepoznajemo tek kada napravimo korak unazad.

Ovo je susret žena koje godinama pomjeraju granice u industriji, ali i razgovor o inkluziji koja se ne mjeri strategijama na papiru, nego prostorom koji se zaista daje za stolom — kada odluke postaju stvarne, a ne deklarativne. Dok panel ne počne, uživajte u razgovoru sa Irenom Knežević.

Kao neko ko svakodnevno živi komunikaciju, koliko su „nevidljive barijere“ zapravo prisutne u svakodnevnim situacijama – i zašto ih često prepoznamo tek kada se odmaknemo?
Nevidljive barijere najčešće izgledaju kao sasvim normalne situacije, onda kada se ženski prijedlog čuje tek kada ga ponovi neko drugi, kada se od žene očekuje da bude i odlučna, ali ipak “ne previše oštra”, i uspješna, ali opet “ne previse uspješna”, lijepa, ali “ne previše, da ne izaziva. Očekivanja od žene su svakodnevna i velika, a u brzini posla često se navedeno uzme kao dnevna rutina. Međutim, ako se odmaknemo, obrazac je vidljiv. Ko se podrazumijeva kao autoritet, a ko mora više da objašnjava da bi bio shvaćen ozbiljno.
Između ostalog, o tome govori i naša kampanja „Napišimo priču iz početka“, o štetnim narativima koji prate djevojčice i žene od najranijeg uzrasta, često prerušeni u šalu, tradiciju ili “dobronamjeran savjet”. Jednom usvojeni, ti narativi postaju, ne samo baza za nasilje, već i za nevidljive barijere koje se prenose generacijama i nesvjesno ponavljaju.

Koliko se danas, kroz korporativnu kulturu i komunikaciju, zaista njeguje prostor u kojem žene mogu govoriti bez potrebe da se prilagođavaju?
Pomaci postoje, ali smatram da se još uvijek nije došlo do tačke da se taj prostor podrazumijeva, prostor u kome žene mogu da govore potpuno svojim glasom, bez zadrške i stalnog prilagođavanja, “peglanja” tona, ublažavanja poruka i dodatnog objašnjavanja da nekome ne bi bilo neprijatno. Mnoge kompanije imaju politike, kampanje, edukacije, ali pravo pitanje je da li se ženski glas sluša jednako ozbiljno, bez dodatnih uslova i fusnota?
Lično, imam sreću da radim u Hemofarmu, kompaniji u kojoj se glas žene zaista čuje, i u donošenju odluka, vođenju projekata i oblikovanju narativa. To je jedan od razloga zašto sam tu skoro 13 godina, jer ne moram da stišavam sebe da bih mogla da radim svoj posao, na način koji je meni autentičan.

Iz vašeg ugla, gdje se danas najviše vidi razlika između stvarne inkluzije i one koja postoji samo na papiru?
Razlika se najbolje vidi kada postane teško ili neugodno. Na papiru, kroz strategije, saopštenja, kampanje, inkluzija izgleda savršeno. Stvarna inkluzija se vidi na sastancima gdje žena sa nepopularnim stavom dobije prostor da ga iznese, u procesima napredovanja u kojima se bira najkompetentnija osoba, čak i kad to mijenja ustaljene odnose, te u tome da žene ne učestvuju samo u pakovanju odluka, već i u njihovom donošenju.

Koliko je važno da žene međusobno grade mrežu podrške – ne samo profesionalno, nego i lično?
Mislim da je presudno. Profesionalni i privatni život se prepliću i pritisci ne ostaju pred vratima kancelarije. Mreža žena koje razumiju te pritiske, ambiciju i dileme stvara osjećaj sigurnosti koji sistem često ne pruža. Nekad je podrška preporuka, nekad dijeljenje sopstvene greške, nekad samo jasno “sve je u redu”. Upravo te, naizgled male geste, čine veliku razliku.

Šta za vas znači moderirati razgovor poput ovog koji će biti održan danas na Danima komunikacija u Rovinju – da li je to više vođenje diskusije ili stvaranje sigurnog prostora za iskrenost?
Za mene je to prije svega stvaranje sigurnog prostora za iskrenost, a tek onda vođenje diskusije. Struktura i dinamika su važni, ali ako panelistkinje ne osjete da mogu da kažu i ono što inače ostaje “off the record”, dobićemo samo još jedan uglađen razgovor.
Ovaj panel mi je posebno važan i zbog toga što za isti stol dovodi sjajne žene koje godinama brišu barijere pred sobom, često i po cijenu ličnog komfora, kako bi mlade žene danas imale više prostora, više uzora i manje “nevidljivih zidova” na koje udaraju. Nadam se da će imati dovoljno prostora da pokažu koliko je taj put bio zahtjevan, ali i koliko je važno da se sada, kada su tu gdje jesu, njihovi glasovi čuju jasno i glasno, bez umanjivanja i bez zagrada.

Koji su to mali, svakodnevni pomaci koji vam daju osjećaj da se stvari ipak kreću u dobrom smjeru?
To su vrlo konkretni trenuci: kada mlada koleginica ne počinje rečenicu sa “izvinite, možda je glupo”, već jednostavno kaže šta misli; kada muškarci u timu podjednako preuzimaju i “nevidljivi” rad i ne doživljavaju to kao ženski posao, kada u razgovorima o napredovanju niko automatski ne problematizuje činjenicu da je neko žena i ne pita da li planira imati djecu. Takve stvari pokazuju da se narativ mijenja, korak po korak.

Kada biste ovaj razgovor morali sažeti u jednu emociju ili poruku koju želite da publika ponese – koja bi to bila?
Ne trebamo biti zahvalne na prostoru, jer imamo pravo da ga zauzmemo i da svoju priču same pišemo, ako je potrebno Iz početka. Emocija koju bih voljela da publika ponese je ispunjenost, hrabrost i spremnost na akciju.