RAZGOVARALA: Melisa A.-G.

Jedan je od najinspirativnijih ljudi koji se bave marketingom, čovjek kojeg ne samo da upoznate, nego ga upamtite za cijeli život. Posebno mi je drag jer je uvijek podržavao mlade. Mene je nagovarao da pišem hrabrije, da mislim šire, da vjerujem svom glasu i onda kada sumnjam. Objavio je moj blog u svojoj knjizi „I ja sam bio“. Poklonio mi je tri primjerka. To sam shvatila kao tri mala dokaza povjerenja. Kakva je to čast bila.
Knjiga je izašla prije nego što sam postala majka. Obojici svojih dječaka ću, jednog dana pokloniti po jednu, a jednu ću sačuvati za sebe, kao podsjetnik na vrijeme kada je neko s toliko znanja i iskustva vjerovao u mene prije nego što sam i sama naučila da vjerujem.
Ekrem Dupanović je čovjek s kojim nijedan susret nije običan. Čim sjednete za sto, ulazite u spontani brainstorming. Svaki ručak, svaka kafa postaju mala škola. Marketinga ili života, zavisi kako je tog dana raspoložen. Sa susreta odlazite s novom idejom, drugačijim pogledom i onim osjećajem da je sve moguće – ako to zaista želite i ako ste spremni raditi.
Ideja za ovaj intervju rodila se tiho, u kancelariji, dok smo čitale naslove o Olimpijskim igrama koje su nedavno počele u Milanu. Pogledale smo se i sjetile da je Ekrem bio dio tima koji je organizovao Zimske olimpijske igre. I to ne bilo koje – nego one naše, sarajevske, 1984. godine. Shvatile smo da je vrijeme da poslušamo priču o organizaciji tog događaja iz prve ruke. Da čujemo kako je izgledalo graditi nešto što je nadraslo i granice i generacije.
Dobile smo čak i ekskluzivu (pročitajte pri kraju intervjua), ali više od toga, dobile smo iskustvo.
Ako ste stariji, čitajte i vratite se u taj period – s ponosom u grudima i toplinom koja podsjeća da ste bili dio nečega velikog. Prisjetite se zajedništva i osjećaja da je sve moguće kada vjerujemo jedni u druge.
Ako ste mlađi, neka vam ovaj intervju bude više od priče iz prošlosti – neka bude podsjetnik da možemo više. Da moramo više.
Zastanimo na trenutak. Odmaknimo se od svakodnevnih briga, teških naslova i umora koji nas lako preplavi. Dopustimo sebi da zamislimo šta je sve moguće. Jer ako je u jednom februaru 1984. godine bilo moguće ostvariti ono što je tada ostvareno, uz daleko manje resursa nego danas – zamislite samo šta bi sve mogli postići sada. Da li bismo mogli?

Ovo nije samo intervju. Ovo je svjedočanstvo čovjeka koji je bio dio historije, koji je obišao sve zimske olimpijske gradove svijeta i koji nikada nije prihvatio “ne” ili “ne može” kao opciju.
Hvala Ekremu – na svemu što je podijelio, na svemu što nas je naučio, na iskrenosti i energiji koju godinama ulaže u ovu profesiju.
A sada – sjedite. Čitajte polako.
Zamišljajte kako je to bilo organizovati nešto o čemu na početku ne znate gotovo ništa.
Zamišljajte osjećaj da od nečeg neizvjesnog i nepoznatog stvorite nešto na što smo ponosni i četrdeset godina kasnije.
Čitajte. I vraćajte se. Jer ovo je priča koja zaslužuje da je proživimo više puta.

Kada danas gledate Olimpijske igre koje su u toku, postoji li trenutak, slika ili emocija koja Vas automatski vrati u Sarajevo 1984. godine? Šta tada prvo osjetite: ponos, nostalgiju, tugu ili zahvalnost?
Istovremeno osjećam i ponos i tugu.
Ponos jer smo 1984. uspjeli organizovati do tada najbolje Zimske olimpijske igre, izgraditi Sarajevo, napraviti olimpijske objekte i stvoriti sve druge preduvjete za istinski svjetski spektakl.
Tugu, zato što danas od toga nemamo ništa i što nismo sposobni da uradimo bilo šta. Nemamo čak ni dugometražni dokumentarni film o ZOI ’84 kao sjećanje na taj veliki događaj. Momo Jelovac, istaknuti televizijski sportski novinar, i ja smo napisali scenarij za dugometražni dokumentarni film koji je 2024. godine, povodom 40 godina ZOI 84, trebao biti prikazan na otvaranju Sarajevo Film Festivalu. Namjeravali smo pozvati osvajače medalja iz 1984. i snimiti njihova sjećanja na objektima na kojima su osvajali medalje.
Nažalost, nismo naišli na potrebnu podršku i tu ideju nikada nismo realizovali.

Sarajevo ’84 i danas živi kao simbol topline, zajedništva i ljude koji su to doživjeli i dalje čini ponosnim. Šta je, po Vašem iskustvu, tada činilo tu posebnu energiju? Šta mislite da je bio ključ uspjeha – ljudi, sistem, drugačije vrijednosti…? Zašto nam se danas čini da je takvog duha sve manje?
Sve što ste nabrojali u svom pitanju!
Imali smo prave ljude. Imali smo Branka Mikulića, predsjednika organizacionog komiteta, genijalnog lidera koji je stekao poštovanje kompletnog Međunarodnog olimpijskog komiteta, naročito njegovog predsjednika Huana Antonia Samarana, kojem su Igre u Sarajevu bile prve u karijeri i odmah najbolje u istoriji Zimskih olimpijskih igara.
Mjesec dana prije početka rata u Sarajevu, u Albertvilu su održane 16. Zimske olimpijske igre. Kada sam saznao da Branko nije pozvan u Albertvil, jer MOK poziva samo generalne sekretare, ali ne i predsjednike organizacionih komiteta, pozvao sam Branka da bude moj gost na Igrama. Tada sam bio direktor jugoslovensko-švajcarske marketinške agencije IMS/Studio 6 Yugoslavia čiji je vlasnik bio Goran Takač. Goran je na sarajevskim igrama napravio prvu zvaničnu knjigu MOK-a o jednim olimpijskim igrama. Bio je to veliki poduhvat i znam da je Branko u tome mnogo pomogao, pa sam ga pozvao u Albertvil da mu se zahvalimo.
Kada je Artur Takač, Goranov otac, na probnoj vožnji spusta rekao Samaranu da je Branko u Albertvilu, Samaran je rekao:
„Hoću odmah da ga vidim!”
Na to mu je sekretarica, koja je stajala pored njega, kazala:
„Predsjedniče, vi narednih pet dana nemate sekunde slobodnog vremena od već zakazanih sastanaka.”
„Ko ima najduži termin?” pitao je Samaran.
„Vaša kraljica, sat vremena.”
„Skratite kraljicu na pola sata, hoću da vidim Branka odmah.”
Po povratku iz Albertvila izbio je rat. Poslije rata mijenjani su nazivi ulica. Moja ulica dobila je ime Branka Mikulića, a ja stanujem na broju 1.

Da se možete vratiti u dane kada se Sarajevo pripremalo za Olimpijadu, s današnjim znanjem i životnim iskustvom – šta biste rekli sebi iz tog vremena? Šta biste uradili drugačije, a šta ne biste dozvolili da se ikada izgubi?
Ja sebi ne bih imao šta kazati, a da bolje uradim.
Zlatorog Maribor je potpisao ugovor za zvaničnu kozmetičku službu ZOI ’84 i preuzeo obavezu da u Olimpijskom selu opremi kozmetički salon na raspolaganju takmičarima. Zlatorog je bio moj marketing klijent na Radio-Sarajevu. Pošto smo se dobro poznavali, znali su da moja supruga Vedrana ima kozmetički salon. Odmah su joj ponudili da svoj salon preseli u Olimpijsko selo. Kako je njen salon ostao prazan, iznajmio sam ga Goranu za tim koji je radio zvaničnu knjigu o Igrama.
Adidas mi je ponudio ugovor da u Sarajevu budem asistent Dr. Klausu Mileru, direktoru marketinga Adidasa za cijeli svijet. Njihovo iskustvo je da sve sjajno funkcioniše dok Igre ne počnu, a kada počnu – sistem počne da se ruši. Miler nije želio da im se to dogodi, a pošto je za vrijeme svojih prethodnih boravaka u Sarajevu vidio da dobro funkcionišem unutar Organizacionog komiteta ZOI ’84, htio je da mu budem na raspolaganju ako stvari krenu u neželjenom smjeru, pa mi je ponudio odličan ugovor.
Bilo je još nekih poslova, tako da su ZOI bile za mene jako dobar posao i, ne samo za mene.

Današnje Olimpijske igre često prate kritike o pretjeranoj komercijalizaciji i gubitku emocije. Mislite li da je sport izgubio dio svoje duše – ili smo mi kao publika zaboravili kako se radovati bez stalnog poređenja i očekivanja medalja?
Sport nisu samo medalje i pobjednička postolja. Sport je mnogo, mnogo više od toga i ko to ne razumije, ne može u njemu uživati.

U javnosti su se ovih dana pojavili brojni komentari koji nisu afirmativni, a koji se osvrću na nastup naše skijašice Elvedine Muzaferije koja je osvojila 20. mjesto u spustu (kasnije i 16. u super G-ju). Kako Vi, kao neko ko je radio sa vrhunskim sportistima, gledate na taj rezultat – i šta on zapravo govori o sportisti, a šta o društvu koje često očekuje čuda bez sistemske podrške?
Elvedina je na Igrama u Italiji postigla fantastičan uspjeh. Takmičila se u tri discipline – sve su to skijaške discipline, ali rijetki su skijaši koji se mogu takmičiti u sve tri. To zahtijeva mnogo vremena za pripreme, različite treninge, veliku energiju, skupu opremu i novac. Ko kaže da je 20. mjesto loš rezultat, neka stane na skije i pokaže šta zna.
Radio sam šest-sedam godina marketing za jugoslovensku skijašku reprezentaciju. Sarađivao sam sa Bojanom Križajem, Juretom Frankom, Borisom Strelom, Rokom Petrovičem i Matejom Svet. Čak sam bio izdavač knjige Roka Petroviča “Po Rokovih smučinah” (Na Rokovim skijama). Vrhunski sportski rezultati traže velika ulaganja, koja Elvedina nema. Danas ne vidim nikoga u BiH ko bi obezbijedio ozbiljan budžet koji joj treba da bi ostvarila vrhunske rezultate. Ako u ovim uslovima može biti 20., ili čak 16. u super G-u, da joj se stvore normalni uslovi, na sljedećim Zimskim olimpijskim igrama mogla bi se uključiti u borbu za medalje.
Godine 1982. mlada novosađanka Monika Seleš je trebala da ide na Svjetsko pionirsko prvenstvo “Disney World” u Los Angeles, trebala je u borbu za treću titulu. Međutim, nisu joj bili omogućeni treninzi jer joj zbog dugova, nije dozvoljeno da trenira u spotskoj dvorani Stens, u Novom Sadu. U to vrijeme sam bio šef tima za sportski marketing u agenciji OSSA. Otišao sam u Novi Sad i dogovorio da Monika sa roditeljima i bratom Zoltanom, koji je bio njen trener, ode u Beograd i trenira na teniskim terenima hotela Beograd Intercontinental. Na putu za Sarajevo svratio sam u Beogradu do Intercontija te rezervirao teniske terene i dvije dvokrevetne sobe.
U Sarajevu sam zakazao sastanak sa Markom Zirojevićem, direktorom kompanije Energoinvest IRIS Computer i ponudio mu da za 50.000 DEM Iris bude Monikin sponsor. Nakon minut vremena mi je kratko odgovorio: „Može, ali nema reklame. Ona je dijete i mi je ne želimo koristiti za reklamu”. Ko ne zna relacije između vrijednosti DEM tad i danas, reći ću da je to danas, 44 godine kasnije, najmanje 150 – 200.000 KM. Porodica Seleš je došla u Sarajevo na potpis ugovora. Nije bilo reklama, ali je IRIS dobio odličan PR. Beogradska politika je preko dvije strane objavila tekst: “Računari rade za Moniku”.
Četiri mjeseca kasnije, Monikin otac Karolj je došao u Sarajevo i rekao da ima veliki problem sa Monikom koju je počeo drmati pubertet zbog čega je bratu Zoltanu počela bacati reket na treningu. Rješenje je bilo u odlasku na Floridu, u kamp Nika Boltieria u kojem su tada nastajale sve najveće svjetske teniske zvijezde. Za to je trebalo novih 60.000 DM. Otišao sam kod Marka u Iris i dobio taj budžet.
Monika je ubrzo osvojila i treći Disney World.
Sa samo 16 godina, 1990. godine, postala je najmlađa broj 1 na WTA listi u istoriji ženskog tenisa. Kada se popela na sam vrh ženskog tenisa došla je u Sarajevo da proslavi rođendan i da u znak zahvalnosti odigra egzibicioni meč sa Mary Joe Fernandez.
Nažalost, karijera joj je bila prekinuta napadom navijača tokom meča u Hamburgu 1993. godine (ubod nožem u rame), što je imalo veliki uticaj na njen povratak.
Ipak, Monika je uspjela da se vrati i osvoji još Grand Slam titula, ostajući legenda ženskog tenisa. Danas su ovakva sponzorstva nezamisliva. Ne zato što nema para, nego zato što nema pameti.
Lana Pudar je morala da ode u SAD da bi mogla trenirati i takmičiti se.

Kakva je bila atmosfera u Sarajevu tokom Olimpijade ’84 – ne samo na takmičenjima, već na ulicama, u domovima, među ljudima? Kažu da je tada grad disao kao jedno. Mislite li da je, u vremenu u kojem danas živimo, moguće ponovo doživjeti nešto slično?
Svi smo 1984. disali kao jedno. Na ulicama se nije mogao vidjeti papirić. Svi smo o tome vodili računa. U današnje vrijeme tako nešto bi bilo nemoguće. Sarajevo se poseljačilo, ulice su promijenile svoje lice, grad je prljav i neuredan, postao je nesiguran za život, ljudi ginu na stajalištima gradskog saobraćaja. Ne, Sarajevo danas nije grad za velike poduhvate.
Mi smo od agencije IPSOS naručili istraživanje povodom 40-godišnjice ZOI Sarajevo ’84: “Kako se građani Sarajeva sjećaju ZOI ’84, šta mladi znaju o Igrama i šta misle o kandidaturi za nove Igre?”
Polovina ispitanih građana Kantona Sarajevo se lično sjeća Zimskih olimpijskih igara Sarajevo ’84 (stariji od 45 godina). Oni Igre pamte po velikom snijegu i sjećaju se da je Sarajevo tada bilo centar svijeta.
Dobna skupina od 18–45 godina, koja nema lična sjećanja, navodi da su čuli da su sve oči svijeta bile usmjerene ka Sarajevu te da su Igre fenomenalno organizovane.
Negativnih sjećanja uglavnom nema.
Skoro svi navode da bi se Sarajevo ponovo trebalo kandidovati za domaćina Zimskih olimpijskih igara.
Svijet je uložio ogroman novac u Sarajevo i BiH, koji je uglavnom pokraden ili bačen u vjetar. Nove Igre u Sarajevu bile bi dokaz da je ipak nešto dobro urađeno i zato mislim da budžet ne bi bio problem. Mali su to novci za međunarodnu zajednicu. Ali ko će ih organizovati?
Kada smo dobili Igre, a bilo je to 1978. na zasjedanju Međunarodnog olimpijskog komiteta u Atini, imali smo mnogo manje šanse nego bismo ih imali danas, bili smo totalni autsajderi pored Orea (Švedska) i japanskog Sapora. A ipak smo dobili igre. Kako? Koliko ja znam to nigdje do danas nije objavljeno, tako da Woman.Comm ima ekskluzivu.
Član naše delegacije bio je i Artur Takač koji je tada imao gotovo 20-godišnje iskustvo rada u Međunarodnom olimpijskom komitetu. Artura je Tito 1960. godine poslao u Meksiko da im pomogne u organizaciji Ljetnih olimpijskih igara. Od tada je Artur bio u MOK-u. Znao je da kada su tri kandidata ne postoje ni teoretske šanse da jedan kandidat pobijedi u prvom krugu već se obavezno ide u drugi krug, a onaj sa najmanjim brojem glasova u prvom krugu ispada.
Dok su pili kafu u lobby-ju hotela Hilton Atina, u hotel je ušao švedski princ, predsjednik Olimpijskog komiteta Švedske sa kojim je Artur bio prijatelj. Ustao je rekavši članovima naše delegacije da ćemo sad mi i Šveđani izbaciti Saporo iz konkurencije. Uputio se prema princu rekavši mu: „Hajdemo se dogovoriti da će onaj ko od nas dvoje dobije manje glasova u prvom krugu, dati sve svoje glasove onom drugom u drugom krugu.”
Princ je pristao, mi smo dobili dva glasa više od Orea i sa švedskim glasovima u drugom krugu glatko izbacili Saporo.

Kako su sportisti tada bili pripremani – ne samo fizički, već i psihički, emotivno? Da li su danas sportisti zaštićeniji ili izloženiji različitim pritiscima više nego ikada prije?
Pripreme sportista stalno napreduju, ponekad i iznad njihovih fizičkih i psihičkih mogućnosti, a sve u želji da se ostvare što bolji rezultati koji danas donose veliki novac. Mislim da u tom smislu sportistima treba pružiti veću zaštitu.

Kao neko ko je radio na najvećim sportskim i sponzorskim projektima, kako danas gledate na odnos sporta i marketinga? Gdje je granica između podrške sportistima i pritiska koji im oduzima radost takmičenja?
U pravim klubovima i reprezentacijama sportisti nemaju ništa sa marketingom. Pojavljuju se na događajima, ručkovima i večerama koje organizuju sponzori i to je uglavnom sve. Marketing vode njihovi marketing timovi: istražuju tržišta, selektiraju potencijalne sponzore, pripremaju ponude, vode pregovore i sklapaju ugovore. Takmičari s tim nemaju ništa osim što se pojave da svojim prisustvom uveličaju svečano potpisivanje ugovora ili nekog brenda svog sponzora.

Šta biste poručili mladim ljudima koji danas ulaze u svijet sporta – kako da se, u vremenu brzine, površnosti i kratkog pamćenja, nose s očekivanjima, kritikama i vlastitim strahovima, a da ne izgube ljubav prema onome što rade?
Mladi koji danas ulaze u svijet sporta moraju biti svjesni da ulaze u proces koji će dugo trajati i koji je vrlo težak, ponekad čak i bolan. Put ka vrhu zahtijeva velika odricanja od svakodnevnih užitaka. Ko na to nije spreman, bolje mu je da ne počinje.
Krv, znoj i suze – to je ono što danas traže sportski rezultati. Tek nakon toga slijede lovorike, svjetla reflektora…

Kada povučete paralelu između Sarajeva ’84 i današnjih Olimpijskih igara, šta je najvažnija lekcija koju bismo – kao društvo, roditelji, publika – trebali ponovo naučiti? Šta mislite da smo izgubili putem, a šta je to što možemo ponovo naučiti?
Izgubili smo samopouzdanje i prag ambicija smo sveli na minimum. Umjesto “Nek je živa glava”, morali bismo znatno povećati ambicije i stalno imati ispružene ruke ka nebu kao da hoćemo dotaknuti zvijezde.
Druga bitna stvar – trebali bismo doživjeti kulturološki preobražaj, urediti Sarajevo i održavati ga čistim. Sjetite se samo kakvu su nam katastrofu priredile komunalne organizacije ove zime. Moramo izlaziti na ulice, protestovati i boriti se za ljepše i uspješnije Sarajevo.
Šta možemo ponovo naučiti? Sve! Moramo kao društvo sjesti u prvi razred, otvoriti bukvar i početi učiti. Nema nam druge.

Ima li nešto što ste propustili kazati, nešto što ste uradili, a da niko osim vas to nije uspio?
Ima.
Ja sam jedini Sarajlija koji je obišao sve gradove koji su prije Sarajeva organizovali Zimske olimpijske igre.
Evo kako je do toga došlo.
Ubrzo nakon što je MOK dodijelio Sarajevu organizaciju 14. ZO, slovenski delegat u Saveznoj skupštini ustao je na prvom zasjedanju i tražio da Skupština donese rezoluciju kojom bi Sarajevo bilo primorano da odustane od organizacije Igara, jer će to toliko koštati da u Jugoslaviji za hljeba nećemo imati. Naravno, Slovenci su na taj način ispoljili svoje nezadovoljstvo što Sarajevo, pored Planice i Kranjske Gore, organizuje Igre.
Branko Mikulić, koji je tada bio predsjednik Predsjedništva CK SKJ u Beogradu (Centralnog komiteta Saveza komunista Jugoslavije), doletio je preko vikenda u Sarajevo, okupio direktore i glavne urednike svih medija i naložio da se krene u promotivnu kampanju o tome kako su Igre veliko društveno postignuće Sarajeva i Jugoslavije. Za tri dana, u Jutarnjem programu Radio-Sarajeva čujem reklamnu poruku od koje mi je bilo zlo:
“14. Zimske olimpijske igre Sarajevo 1984 su dokaz zrelosti socijalističkog samoupravljanja.”
Ovakva glupost se jedino može opravdati time što u tom trenutku nismo znali šta su Zimske olimpijske igre. Imali smo ih “u rukama”, ali nismo znali šta su one zapravo.
Odem na Radio i pravo kod Ivice Mišića, glavnog urednika. Predložim mu da obiđemo sve gradove koji su prije Sarajeva organizovali ZOI i napravimo dvosatne reportaže koje bismo emitovali nedjeljom prijepodne. Bili bi to razgovori sa ljudima koji su organizovali Igre i koji bi nam mogli ispričati sve o njima.
„Ti, bogami, kao pijani milijarder,” rekao je.
Krenem da ga ubjeđujem kako još možemo i zaraditi jer bi to bio odličan program za sponzore. Dao mi je dva mjeseca da pokušam isfinansirati projekat.
Nakon dva mjeseca podastro sam mu ugovore po kojima su svi troškovi pokriveni, a još smo u plusu od 60.000 DEM, što je i danas nezamisliva suma za jednu radio-stanicu. Projekat je odobren na kolegiju, a serija se zvala “Svi zimski olimpijski gradovi”.
U to doba u Jugoslaviji je vladala velika devizna kriza. Novinari su vrlo rijetko putovali u inostranstvo, uglavnom kada bi pratili Tita na nekom od njegovih putovanja.
Tako su putovanja po zimskim olimpijskim gradovima bila prilika da se nagrade najzaslužniji novinari; odabrano je njih pet, među kojima su podijeljeni gradovi.
“A ti, mangupe, ideš na sva ta putovanja, pa ako nešto sa tvojim sponzorom zapne, vadi svoju American Express karticu pa plaćaj troškove,” rekao mi je Ivica.
Tako sam ja, praktično po kazni, obišao sve zimske olimpijske gradove. Serija emisija bila je fantastična, a ja sam dobio godišnju nagradu Radio-Sarajeva.