Rijetki su ljudi koji uspijevaju spojiti strateško promišljanje, društveni uticaj i autentičnu ljudsku perspektivu s tolikom jasnoćom i smirenošću. Upravo takav utisak ostavlja naša današnja sagovornica, Edita Miftari, voditeljica programa Žene, mir i sigurnost, UN Women BiH žena koja o liderstvu, rodnoj ravnopravnosti i društvenim promjenama govori bez velikih fraza, ali s jasnim stavom i stvarnim uticajem.

Kroz rad na inicijativama koje povezuju institucije, zajednice i stvarne životne priče žena, pokazuje da promjene ne nastaju preko noći, nego kroz dosljednost, povjerenje i odgovoran pristup komunikaciji.

U intervjuu za WomanComm s Editom razgovaramo o izazovima komunikacije, ženskom liderstvu i važnosti autentičnosti, empatije i strateškog razmišljanja u svijetu koji se neprestano mijenja. Uživajte u svakom retku i u svakoj misli koju je Edita podijelila sa nama.

Koji projekt ili inicijativa iz 2025. vas je najviše inspirirala u vašem radu na unapređenju prava i mogućnosti žena?
Zajednički program UN Women, IOM i UNFPA “Žene vode na putu mira i sigurnost u Bosni i Hercegovini” koji implementiramo uz podršku Fonda za izgradnju mira Generalnog sekretara UN-a i u partnerstvu sa Ministarstvom za ljudska prava i izbjeglice BiH, imao je posebno snažan uticaj. On prevazilazi pojedinačne aktivnosti i fokusira se na institucionalne promjene – jačanje rodno odgovornog rada policije, unapređenje pristupa uslugama za preživjele i integraciju rodne perspektive u sisteme upravljanja na državnom i lokalnom nivou. Ono što smatram posebno značajnim jeste način na koji ovaj rad povezuje politike sa stvarnim životnim iskustvima. Na primjer, podrška ženama u policiji nije samo pitanje zastupljenosti – ona mijenja način na koji zajednice doživljavaju sigurnost i povjerenje u institucije. Slično tome, lokalni dijalozi i partnerstva stvaraju prostor da žene iz različitih sredina konkretno učestvuju u procesima izgradnje mira.
Upravo ta kombinacija sistemskih reformi i angažmana na nivou zajednice čini ovaj rad i djelotvornim i održivim.

Koji profesionalni trenutak iz protekle godine vam je bio najizazovniji – i šta vas je naučio?
Jedan od najizazovnijih trenutaka bio je upravljanje vrlo osjetljivim medijskim narativom oko inicijative koju smo podržali, gdje je sadržaj bio pogrešno interpretiran i politiziran. U polariziranom okruženju poput Bosne i Hercegovine, komunikacija nikada nije neutralna – ona može ili produbiti podjele ili doprinijeti konstruktivnom pomjeranju narativa.
Ovo iskustvo me dodatno uvjerilo da odgovorna komunikacija nije u brzini reakcije, nego u jasnoći stava: biti činjeničan, vođen vrijednostima i promišljen u tome kada reagovati, a kada napraviti korak unazad. Također je naglasilo važnost rada kroz pouzdane partnere i platforme, kako bi se složene teme – poput uloge žena u sukobu i izgradnji mira – zaštitile od pojednostavljivanja i površnih interpretacija.

Da li je prošla godina više tražila bržu prilagodbu ili autentičnost – i zašto?
Oboje, ali autentičnost je morala biti vodeća. U trenutnom kontekstu, gdje se dezinformacije i polarizirani narativi brzo šire, postoji snažan pritisak da se reaguje odmah. Međutim, za organizacije poput UN Women, kredibilitet je najvažniji resurs. Ako komunikacija nije utemeljena u jasnim vrijednostima – rodnoj ravnopravnosti, ljudskim pravima i inkluziji – sama brzina može donijeti više štete nego koristi. Prilagodba jeste nužna, posebno u načinu na koji koristimo različite platforme i komuniciramo sa različitim publikama, ali uvijek mora biti zasnovana na dosljednosti poruke i svrhe. Upravo taj balans gradi i održava povjerenje.

Koji trend u komunikacijama vas raduje, a koji vas pomalo brine u godini pred nama?
Ono što me ohrabruje jeste sve veće razumijevanje da komunikacija nije samo pitanje vidljivosti, već oblikovanja narativa i uticaja na sisteme. Sve je više prostora za nijansirano, na dokazima zasnovano pripovijedanje, posebno kada je riječ o temama kao što su rodna ravnopravnost, mir i sigurnost.
Istovremeno, zabrinjava rast govora mržnje na internetu, dezinformacija i sve sofisticiranijih oblika manipulacije narativima. Ovi trendovi nesrazmjerno pogađaju žene, posebno one u javnom i političkom životu, i direktno podrivaju demokratske procese. Odgovor na to zahtijeva ne samo bolje komunikacijske strategije, nego i snažnija partnerstva, mehanizme odgovornosti i ulaganje u medijsku pismenost.

Kako vidite promjene u globalnoj percepciji rodne ravnopravnosti i šta mislite da je najveći izazov danas?
Na globalnom nivou svjedočimo određenom paradoksu. S jedne strane, rodna ravnopravnost je vidljivija nego ikada, uz snažnije pravne okvire i širu javnu svijest. S druge strane, prisutan je jasan i rastući otpor tim postignućima, često pojačan kroz političke i digitalne prostore. Najveći izazov danas nije samo unapređenje novih obaveza, nego očuvanje i održavanje onoga što je već postignuto. To zahtijeva pomak sa deklarativnog nivoa na konkretnu implementaciju, osiguranje odgovornosti i rješavanje strukturnih prepreka koje i dalje ograničavaju učešće žena, posebno u donošenju odluka i mirovnim procesima.

Koja je ključna lekcija koju ste naučili radeći s različitim kulturama i zajednicama kada je u pitanju osnaživanje žena?
Jedna od ključnih lekcija je da ne postoji univerzalan pristup. Efikasan rad na osnaživanju žena mora biti utemeljen u lokalnom kontekstu, uz istovremeno poštivanje univerzalnih principa ljudskih prava.
U Bosni i Hercegovini to često znači rad kroz različite zajednice, institucionalne nivoe i društvene grupe, svaku sa vlastitim perspektivama i osjetljivostima. Izgradnja povjerenja je ključna a ona zahtijeva vrijeme, dosljednost i istinska partnerstva.
Istovremeno, važno je ne smanjivati ambiciju. Uvažavanje konteksta ne znači snižavanje standarda, već pronalaženje najefikasnijih puteva ka stvarnim i održivim promjenama.

Na koji način mlade žene mogu razviti voditeljske kompetencije i samopouzdanje u profesionalnim okruženjima koja još uvijek često favorizuju muškarce?
Prije svega, važno je razumjeti da liderstvo nije fiksan model, već nešto što se može i treba oblikovati na različite načine. Žene ne moraju da se prilagođavaju postojećim normama kako bi bile efikasne liderice.
Drugo, važno je aktivno tražiti prilike za razvoj stručnosti i strateškog razmišljanja. Samopouzdanje često dolazi kao rezultat kompetencije, a oboje se gradi kroz iskustvo.
Jednako je važno graditi mreže kolega-ica, mentora-ica i saveznika-ca koji mogu pružiti podršku, otvoriti vrata i podstaći razvoj.
Na kraju, važno je prepoznati da strukturne prepreke i dalje postoje. Individualni napor je važan, ali jednako važno je raditi na sistemskim promjenama unutar organizacija. Liderstvo nije samo lični napredak, već i stvaranje prostora za druge.

Ako biste mogli promijeniti jednu stvar u načinu na koji organizacije širom svijeta podržavaju žensko liderstvo, šta bi to bilo i zašto?
Prefokusirala bih pristup sa kratkoročnih, projektnih pristupa na dugoročna, institucionalna ulaganja u žensko liderstvo.
Prečesto se podrška svodi samo na obuke ili izolirane inicijative, bez adresiranja sistema i struktura koje ograničavaju napredak žena. Ono što je potrebno su dugoročni pristupi koji kombinuju reforme politika, institucionalnu odgovornost, pristup resursima i razvoj mreža podrške. Žensko liderstvo ne bi trebalo posmatrati kao dodatak, već kao temelj efikasnog upravljanja, izgradnje mira i održivog razvoja. Dok se to ne odrazi dosljedno u načinu raspodjele resursa i dizajnu programa, napredak će ostati neujednačen.

Koja je Vaša omiljena knjiga, izvor inspiracije ili strategija koja Vas vodi u poslu?
Knjiga kojoj se često vraćam je “Nevidljive žene” (eng. Invisible Women) autorice Caroline Criado Perez. Ona na snažan način pokazuje kako nedostatak podataka sistematski isključuje žene iz politika, dizajna i procesa donošenja odluka.
Ono što je čini posebno relevantnom za moj rad jeste to što pomjera razgovor sa apstraktnih opredjeljenja na vrlo konkretna pitanja: ko se broji, čije potrebe su prepoznate i ko je izostavljen. Na mnogo načina, ona potvrđuje osnovni princip koji vodi moj rad u UN Women – ako rodna ravnopravnost nije ugrađena u podatke, sisteme i institucije od samog početka, ona se neće desiti sama od sebe. To je podsjetnik da unapređenje ravnopravnosti nije samo pitanje zagovaranja, nego i promjene načina na koji se donose odluke.