Liderstvo se danas sve manje veže za titule, a sve više za dosljednost, jasan stav i sposobnost da se prostor ne traži, nego gradi. Profesionalni put Brankice Janković, direktorica full-service agencije Aquarius, upravo je takva priča — oblikovana kontinuiranim kretanjem, učenjem i tihom, ali sigurnom spremnošću da se granice pomjeraju promišljeno i dugoročno.

Uoči WomanComm panela koji će biti održan u okviru Dana komunikacija u Rovinju (koji smo najavili ovdje), razgovaramo o autentičnosti u liderstvu, nevidljivim barijerama i odlukama koje ne proizlaze iz potrebe za prihvatanjem — nego iz jasnoće da iza njih zaista stojimo. Uživajte u ovom razgovoru — a onima koji će imati priliku slušati ovaj panel, priznajemo, pomalo zavidimo.

Vaš profesionalni put pokazuje šta u praksi znači ne čekati priliku, nego je stvoriti. U kojem trenutku ste odlučili da više ne tražite prostor – već da ga definišete po vlastitim pravilima?
Mislim da čekanje da se nešto desi ne doprinosi ničemu, ni u privatnom ni u poslovnom životu. Svoj profesionalni put gradila sam na dva principa: neprestano kretanje i neprestano učenje. Važno mi je bilo da svaki dan osvojim neku novu vještinu, neko novo znanje, i da idem naprijed, nekad malim, nekad velikim koracima, zavisno od okolnosti. Na tom putu naučila sam i da sebi dozvolim greške i neuspjehe, ali i da iz njih učim. Karijera nije eksponencijalna kriva, već kontinuitet uspona i padova, faza u kojima sazrijevate, mijenjate se i gradite. Zato bih rekla da nisam tražila prostor, nego sam ga osvajala. Ne bih to nužno nazvala definisanjem vlastitih pravila, jer to možda zvuči pretenciozno. Tačnije bi bilo reći da smo ih gradili zajedno, kroz rad i sazrijevanje cijelog tima, kroz iskustvo, učenje, međusobno povjerenje i stalno pomjeranje granica.

Barijere s kojima se žene susreću, kada govorimo o poslovnom svijetu, često su tihe i gotovo nevidljive. Kako ste ih vi prepoznavali – i kada ste shvatili da nisu slučajnost, već obrazac?
Kroz kampanje kojima se godinama bavim, od “Nisam stereotip”, do “Nisam savršena”, a koje su usmjerene na podizanje svijesti o položaju žena u društvu, imala sam priliku da se dodatno osvijestim o tome koliko su te barijere često tihe, nevidljive i duboko ukorijenjene. Ono što me i danas zabrinjava jeste činjenica da, uprkos savremenom narativu, na tom planu nismo napredovali onoliko koliko volimo da mislimo. Lično, ne mogu reći da sam tokom studiranja na ETF-u, niti kasnije u poslovima koje sam pokretala, bila zaustavljena isključivo zato što sam žena. Ne bih ni vlastite neuspjehe objašnjavala polom. Ali mogu reći da je često bilo potrebno više energije, više istrajnosti, više posvećenosti i više čvrstine da biste došli do istog prostora, istog povjerenja ili istog rezultata. Upravo tu sam i prepoznavala obrazac. Ne kroz otvorene zabrane, nego kroz sitne otpore, kroz dodatni napor koji se podrazumijevao. Tokom karijere susretala sam i žene i muškarce koji su po ovom pitanju bili i osviješteni i neosviješteni. Ovi drugi su uvijek tražili dodatnu energiju, dodatno objašnjavanje i dodatni trud. I baš u tome često leže te nevidljive barijere.

Liderstvo se često veže za autoritet, ali rijetko za autentičnost. Da li ste ikada osjetili pritisak da ublažite sebe kako biste bili „prihvatljiviji“ okolini?
Po prirodi sam introvertna osoba i trebalo mi je dosta rada na sebi da se osposobim za intenzitet komunikacije koji zahtijeva industrija u kojoj radim. Ali sam vrlo rano naučila da iskrenost otvara i ona vrata koja djeluju potpuno zatvoreno. Zato nikada nisam imala potrebu da glumim neku verziju sebe koja bi bila prihvatljivija drugima.

Naprotiv, trudila sam se da jasno komuniciram i svoje stavove i svoje slabosti, jer vjerujem da autentičnost ne umanjuje autoritet, nego ga gradi. Moji prijatelji bi vjerovatno rekli da svijet gledam kroz ružičaste naočale i da mogu i sa kamenom da se poravnam. Ja bih rekla da sam samo naučila da u svakoj situaciji tražim ono što ljude može povezati, da pokušam razumjeti i drugu stranu i da uvažim sve učesnike u procesu. Učila sam kako da ostanem svoja, a da istovremeno budem dovoljno otvorena, racionalna i konstruktivna u odnosu prema drugima.

Postoji li trenutak u karijeri kada ste morali birati između toga da budete “dobri sa svima” i da budete odlučni – i šta ste tada izabrali?
Mislim da nikada nisam na taj način postavljala stvari, kao izbor između toga da budete dobri sa svima i da budete odlučni. O mnogim stvarima imam jasan stav, a kada ga nemam, onda se trudim da se informišem, da ga izgradim, i nije mi problem da kažem da nešto ne znam, niti da tražim savjet ili pomoć. Sa svojim stavovima ne kalkulišem. Ako ih imam, iznosim ih. Ne vodim se time kako će biti primljeni, nego da li iza njih zaista stojim. Ne kažem da je to uvijek lako ni bez posljedica, jer sam imala mnogo situacija u kojima je takav pristup donosio i probleme. Ali dugoročno vjerujem da bez stava gubimo i autentičnost i poštovanje. Iskustvo mi je pokazalo da vas ljudi često poštuju čak i kada se ne slažu s vama. Vrlo sam odlučna kada donosim odluke. Trudim se da prije toga sagledam sve činjenice koje su mi dostupne, ali isto tako znam da ne postoje stopostotno savršene odluke. U poslu je, po mom mišljenju, najvažnije kretanje. Zato odluke donosim odgovorno, ali bez nepotrebnog odugovlačenja.

Danas, kada gledate iz pozicije iskustva i izgrađenog sistema, šta smatrate svojom najvećom snagom – i da li je to nešto što ste morali dodatno „dokazivati“?
Duboko vjerujem da je moja najveća snaga bila radna disciplina i odnos prema poslu. Uvijek mi je bilo važno da vlastitim primjerom pokažem ono što očekujem od drugih, i to ne samo u velikim stvarima, nego i u najmanjim detaljima. Mislim da ljudi najviše vjeruju onome što vide, a ne onome što im govorite. Isto važi i za odnos prema drugima. Ono što sami niste spremni da date, nije ni lijepo ni pošteno očekivati od drugih. Taj princip mi je uvijek bio važan i u radu sa timom i u vođenju sistema. Naravno da se takve stvari moraju dokazivati iznova, ne riječima nego kontinuitetom. Mislim da se upravo tu vidi prava snaga, ne u tome šta o sebi kažete, nego kako radite i kako vas drugi doživljavaju kroz vrijeme.

Ako biste mogli poslati jednu poruku ženama koje su danas na pragu velikih odluka, ali još uvijek čekaju svoj „pravi trenutak“ – šta biste im rekli?
Rekla bih im da ne čekaju savršen trenutak, jer on najčešće ne postoji. Odluke koje donosite treba da budu dobre za vas, a ne nužno razumljive ili prihvatljive svima oko vas. Svi smo različiti, živimo različite živote i ono što je ispravno za jednu osobu ne mora biti i za drugu. Zato je važno da slušate druge, ali da na kraju ipak poslušate sebe.
Kada odluku donesete, onda je slijedite hrabro. I dozvolite sebi da griješite, mnogo puta ako treba. A kad pogriješite preuzmite odgovornost za svoje postupke, jer to je odlika istinskih lidera i donosioca odluka.